Zamisli da ti je sutra posljednji dan života. Što bi bilo na listi stvari koje bi napravio prije nego odeš s ovoga svijeta? Koliko bi ti bilo važno sve ono što ti trenutačno možda krade miran san? Koje bi odnose pokušao popraviti, od koga tražiti oprost? Bi li nazvao svoje roditelje za koje u posljednje vrijeme nikako nisi imao vremena? Zagrlio djecu, bračnog partnera, rekao „volim te” onima za koje misliš da se to podrazumijeva premda je neizrečeno…
Čovjek današnjice ne želi razmišljati o smrti, kao da će je ignoriranjem moći izbjeći. Toliko je planova, toliko toga što treba dovršiti, toliko toga postići… U žrvnju svakodnevice često stradavaju i naši bračni partneri, djeca, obitelj, prijatelji, pa i odnos s Bogom. Imamo vremena, mislimo. Pa samo još da otplatim auto, renoviram stan, pokušam uštedjeti nešto za „stare“ ili „crne“ dane, dobijem konačno to promaknuće na poslu kojemu se nadam… Vrijeme curi i sve ga je manje, ali ne razmišljamo o trenutku kad će konačno iscuriti. I kad naše vrijeme dođe svom kraju, „čije li će biti sve ono u što smo ga ulagali”? (usp. Lk 12, 20).
Istraživanja pokazuju da ljudi na kraju svog života najviše žale što su previše radili, a nisu bili sa svojom obitelji i djecom, što nisu gradili bliskije odnose s prijateljima jer za njih nisu imali vremena, što nisu imali više djece jer su se bojali otvoriti životu, što nisu imali hrabrosti biti ono što uistinu jesu jer su se prilagođavali tuđim očekivanjima…
Isus nas u današnjem evanđelju poziva da posložimo prioritete u našem životu. U prispodobi o nerazumnom bogatašu, on ne kritizira samo gomilanje imovine – već način razmišljanja koji sve mjeri količinom, sigurnošću, planovima za budućnost. Bogataš planira veću žitnicu; mi možda sanjamo o boljem autu, većoj plaći, višoj ušteđevini. A Isus pita: „A što ako je ovo tvoj posljednji dan? Što ako vrijeme koje si tako pažljivo rasporedio nije tvoje, nego dar bez kojeg možeš ostati već večeras ili sutra?”
To nije prijetnja već poziv – da živimo puninu života sada, ne jednog dana. Graditi bogatstvo u onome što donosi istinski smisao života: u ljubavi, odnosima, dobroti, istini, hrabrosti. Da ne gradimo veće „žitnice“ za ego, već šire prostore u srcu za ljude koje volimo. Možda je vrijeme da se prestanemo pitati što sve još moramo postići i počnemo se pitati kome još danas mogu biti blagoslov. Na koji način danas mogu voljeti više i bolje? Što me drži zarobljenim u prividu kontrole, a što mi donosi istinski mir? Za koju sam se stranu životom opredijelio kad bih sutra stajao pred Gospodinovim licem…
Jer, ono što iza nas na kraju ostaje nisu četvorni metri, brojke na bankovnom računu ni priznanja na zidu. Ostaje ono što si izgradio u ljudima: riječ podrške koju si dao kad je bila najpotrebnija. Oprost koji si prvi ponudio. Vrijeme koje si proveo sa svojim djetetom, premda si imao stotinu drugih naizgled važnijih obaveza. Zagrljaj koji je nekome promijenio dan.
Jučer ne možemo promijeniti. Ali danas možemo učiniti drugačijim. Isus nam u tome želi pomoći. Strpljivo čeka na vratima našeg srca. Da nas učini suradnicima, graditeljima „novog neba i nove zemlje“ (usp. Iza 65,17). Kraljevstva nebeskog koje započinje već na zemlji. Ako slijedimo Učitelja spoznat ćemo da život nije u onome što posjedujemo već u onome što jesmo. I da naša besmrtna duša ne čezne za uspjehom, već za smislenošću; ne za slavom, već za svetošću. Jer kad jednom zaklopimo oči pred ovim svijetom, sa sobom nosimo samo ono što ima težinu na tezulji Vječnosti. A to je – koliko smo ljubili.
