U nedavnom intervjuu za N1, teolog i novinar iz Njemačke Mario Trifunović komentirao je propovijed nadbiskupa Kutleše u Kninu i druge teme te je pokazao duboku zabrinutost za stanje Katoličke Crkve u Hrvata. Cijenim njegovu brigu, ali neke tvrdnje – kako to diplomatski reći – nemaju dodira s realnošću. Dopustite da bratski razjasnim nekoliko stvari.
1. “Crkva se ne bavi praktičnim temama – nego brakom i obitelji”
Brak i obitelj nisu praktična tema? Zbilja? Pa nije li upravo obitelj temeljna stanica društva – ne samo po crkvenim dokumentima, već i po zdravom razumu? Ako obitelj propadne, propast će i društvo, a s njim i radnici čija se prava, gle čuda, Crkva itekako trudi braniti.
Papa Franjo je redovito govorio o radničkim pravima i socijalnoj pravdi, kao što to čini i papa Lav XIV. Hrvatski biskupi često se oglašavaju o ekonomskim temama, klimi i socijalnoj nepravdi – ali jasno, nije viralno kad biskup govori o klimatskim promjenama. Tko bi to lajkao?
2. “Crkve su prazne”
Ah, vječni refren onih koji u Crkvu ne zalaze. No, Mario bi mogao razbiti svoj ideološki balon i osobno se uvjeriti – crkve u Hrvatskoj nisu prazne. Štoviše, pune su – i to mladima. Kako je već u svom komentaru spomenuo i moj kolega fra Mario Knezović, toliko su pune da je čak i Rada Borić priznala, očito u trenutku nepažnje, da je “srce boli” kad vidi koliko mladih ide u Crkvu. Srce boli – Crkva se puni. Eto ti paradoksa.
3. “Vjera i država se stapaju”
Ne, ne stapaju se – to se zove inkulturacija. Svaka ozbiljna Crkva poštuje jezik, narod i običaje zemlje u kojoj djeluje. To nije teokracija niti neki crkveno-državni smoothie, nego inkulturacija.
Papa Ivan Pavao II., svetac koji je komunizam rušio molitvom i istinom, govorio je da je domoljublje krepost i moralna obveza i da je sastavni dio 4. Božje zapovijedi. A mi Hrvati to živimo s ponosom.
Koliko svećenika iz Hrvatske danas djeluju kao misionari! Jednom sam čuo šalu da su najbolji hrvatski izvoz katolički svećenici. Moji salezijanci trenutno djeluju u sedam zemalja izvan Europe: u Venezueli, Mongoliji, Etiopiji, Dominikanskoj republici, Papui Novoj Gvineji, Ruandi, Brazilu. To ne zvuči baš kao zatvorena, nacionalistička Crkva.
I dok hrvatski misionari odlaze vani, svećenici iz Poljske, Kameruna, Benina, Italije, Australije, Albanije, Kosova, Filipina i Španjolske dolaze djelovati kod nas – i nitko im ne pravi problem. Sjetimo se samo koliko je mnogima od nas značio Portugalac mons. Jorge Ramos, veliki ispovjednik, i koliko je volio Hrvatski narod. Ako je Crkva u Hrvata zaista zatvorena, kako to da se sve to odvija tako glatko?
4. “Njemačka sekularna država je primjer!”
Da, Njemačka – zemlja u kojoj država ubire crkveni porez. Ako si katolik, protestant ili židov, država ti automatski skida crkveni porez s plaće. Ne ispišeš li se, plaćaš. I to nije sitnica. Moguće je da gospodin Trifunović upravo od tog sustava prima plaću. Ironično? Da. Licemjerno? Možda. Njemački? Definitivno. Ja zastupam odvojenost Crkve i države i ne želim da država stoji između mene i mojih vjernika, kao što je slučaj u Njemačkoj.
5. “Mač i križ ne idu zajedno”
Teologu Trifunoviću posebno je zasmetalo pojavljivanje mača i križa na Thompsonovu koncertu, te tvrdi da mač i križ ne idu zajedno. Kao da gospodin teolog nikada nije vidio ikonografiju sv. Mihaela, sv. Pavla ili sv. Jurja. Ako želi, rado ću ga osobno provesti po Zagrebu i pokazati kipove sv. Jurja u donjem i gornjem gardu – s mačem, naravno. Mač u kršćanskoj simbolici nije simbol agresije, nego pravde, snage, vjere, mučeništva i duhovne borbe. U Post 3,24 mač čuva raj, u Ef 6,17 Pavao poziva da uzmemo “mač Duha, to jest Riječ Božju”. Isus nije rekao: “Došao sam donijeti mir poput lavande u wellness centru” nego: “Nisam došao donijeti mir, nego mač.” (Mt 10,34). Što ćemo sad?
6. “Muškarci ne bi smjeli moliti na trgovima”
Citiranje Biblije izvan konteksta je sport nekih ljudi. Isus ne kritizira javno moljenje, već licemjerstvo, odnosno, one koji mole „da se pokažu ljudima“ (Mt 5, 6). On sam je molio javno – kod groba Lazara (Iv 11, 41-42) i na križu (Lk 23, 34.46). Pitanje je nakane, ne lokacije.
Javna molitva je dio kršćanske tradicije: procesije, hodočašća, mise na otvorenom. Muškarci koji mole krunicu na trgovima ne rade to da bi pokazali mišiće, nego da bi – zamisli – molili. Ako to nekoga vrijeđa, možda problem nije u njima.
Mario Trifunović ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na svoje činjenice. Crkva u Hrvata nije ni zatvorena, ni zaostala, ni nacionalistička. Ona je živa, mladenačka, misionarska i, usprkos svim napadima – otvorena za sve. Kritika je zdrava kad je utemeljena. A kad nije – ostaje nam samo da se na nju nasmijemo i, naravno, pomolimo se.
Ukratko, kad se priča bez činjenica, nastane – intervju za N1. Dragi Mario, hvala na brizi – ali Crkva u Hrvata ne treba korekciju iz Njemačke fotelje.
S ljubavlju i blagoslovom, jedan od onih koji još vjeruje u mač istine i križ ljubavi.
Izvor: Damir Stojić Facebook
