Zastava na koplju, ruka na srcu, usta puna Mihanovića. Voljeti Hrvatsku ljeti znači kupati se u Jadranu, nedjeljom ispeći janjetinu i uz čašu bevande zapjevati „Lijepa li si“. Nema ništa loše u tome, pjesma i tanjur važan su dio nacionalnog identiteta. Ali svatko pošten priznat će da tu ima više ugodoljublja nego domoljublja. Teško je mjeriti apstraktne pojmove, što neke ne sprečava da izmisle vlastiti metar i prokazuju prave i krive Hrvate.
Taj se sudar dogodio u Sinju, kada je izbornik nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, nakon mise, prozvao „glasnu manjinu koja ne voli i neće Hrvatsku”. Rečenica koja, ovisno o tome tko sluša, može zvučati kao mjerkanje tuđeg domoljublja. Tako je zvučala saborskoj zastupnici Daliji Orešković. „S kojim pravom nas nazivaš manjinom?“ uzvratila je u duhu šovinističke retorike onih kojima je “dosta da Bosanci i Hercegovci glume veće Hrvate od Hrvata”. Internet je izgorio, a besplodne rasprave još jednom pokazale koliko je pojam domoljublja metastazirao.
Ne postoji mjerna jedinica za domoljublje niti službeni popis dopuštenih osjećaja. Nema ni popisa onih koji imaju pravo voljeti Hrvatsku i osjećati je svojom. Ali postoji popis na koji se sami javno upisuju svi koji domoljublje pretvaraju u sredstvo, alat za vlastiti probitak ili političku mobilizaciju. Sredstvo uvijek ima cilj, u ovom slučaju produbiti rovove. Što su dublji, to je lakše vladati onima koji se u rovovima bore.
Nije slučajno da se najvećim domoljubima prikazuju upravo oni koji su od domovine najviše dobili: položaje, sigurnost, privilegije. Objektivno, među privilegirane se mogu ubrojiti i Dalić i Orešković. A kako je iluzija o mjerljivosti domoljublja uzela maha, krenulo je uspoređivanje tko je od njih dvoje više primio, a tko više domovini dao. U toj disciplini izbornik nema konkurencije, ali samo nadmetanje je besmisleno.
Vratimo se izvoru, jedino tamo se vidi je li domoljublje pravo i zdravo. Ide li iz srca ili iz džepa? I umire li onog trena kad prestane donositi korist?
To je razlika između domoljuba i koristoljuba. Prvi poznaje zahvalnost. Drugi ne može voljeti ništa što mu ne koristi. Nalik djetetu koje roditelje grli samo kad mu daju novac, a prezre ih kad mu kažu ne.
Domoljub, onaj nehinjeni, osjeća duboku zahvalnost za slobodu koju su za njega drugi izborili. Za ljepote koje je baštinio i za jezik na kojem sanja. Iz te zahvalnosti raste osjećaj odgovornosti i spremnost na žrtvu. Da vrati što je primio, pa i više od toga. Vraćati iz zahvalnosti može biti nešto malo i obično, poput plaćanja poreza.
Nikome to nije milo, ali je znak domoljublja. Kad dođe red na „caru carevo“, najveći domoljubi odjednom imaju enciklopediju razloga zašto baš oni ne bi trebali platiti što svi drugi moraju. Neki skrivaju prihode i nekretnine, neki prijavljuju fiktivne troškove, sve “na crno” s rukom na svetoj trobojnici. Nedostatak te osnovne zahvalnosti domoljublje pretvara u koristoljublje.
Zahvalnost ne pita jesi li se uvijek slagao s roditeljima, kao što ni domoljublje ne traži da podržavaš svaku odluku vlasti. Možeš biti domoljub i ljutiti se na neučinkovitost sustava, ali ne možeš tvrditi da voliš svoju zemlju i potkopavati zajednicu iz koje crpiš sigurnost, infrastrukturu i prava.
Ako je zahvalnost prvi stup domoljublja, drugi je temeljno poštovanje prema onome što je većini naroda korijen. Domoljublje traži poštovanje zajedničke povijesti, kulture, jezika, kao i ljudi koji dijele domovinu iako možda ne dijele stavove. Traži i poštovanje vjere.
Vjera u Hrvatskoj nikad nije bila samo osobna stvar, kako se to voli tvrditi. Utkana je duboko u nacionalni identitet. Katoličanstvo nije jedini njegov sloj, ali je onaj bez kojeg hrvatska povijest ne bi imala istu putanju.
Od papinskog blagoslova knezu Branimiru, preko borbe franjevaca pod Osmanlijama, Stepinčeve Crkve u mraku komunizma, do golorukih branitelja s krunicama oko vrata i vatikanskog priznanja Hrvatske – Crkva je u najtežim razdobljima imala neizbrisivu ulogu u borbi za opstanak.
To, naravno, ne znači da su samo vjernici istinski domoljubi. I vjernici i ateisti ginuli su za istu zastavu. Ali ako prezireš vjeru i Crkvu koja je stoljećima bila štit i sklonište narodu, zapravo odbacuješ važan dio hrvatskog identiteta.
Za vjernika, domovina je dar i odgovornost pred Bogom; za ateista, to je zajednica, kultura i povijest koju voli poput obitelji jer joj pripada. I oboje su domoljubi dok svojim djelima čuvaju i grade Hrvatsku.
Djela, treći stup domoljublja, mogu biti sasvim mala, poput kupovanja kod domaćih proizvođača ili izlaska na izbore. Ali najviše vrijede kad je najteže, kada se gradi zečji nasip ili brani zemlja puškom.
Bez toga, domoljublje ostaje na razini osjećaja. Plitko je kad se svede na ugodoljublje ili koristoljublje, a opasno kad svoj identitet gradi na neprijatelju, bilo unutarnjem ili vanjskom. U najboljem slučaju, iz toga se rađa isprazno natjecanje u „pravovjerju“. U najgorem, otvaraju se vrata novom mračnom razdoblju povijesti.
Domoljublje se ne mjeri, ono se prepoznaje. Po zahvalnosti koja daje i više nego što se traži, po poštovanju koje vrijedi i kad se ne slažemo i po radu za zajedničko dobro koji podnosi da osobni interes čeka svoj red.
Problem nisu oni koji svoju zemlju vole preglasno, problem su oni koji ju vole preplitko.
