Kad svećenik stane za ambon ili kad netko uzme mikrofon pred mnoštvom, tada ne diže samo svoj glas, nego riječ koja nosi težinu. Tko se popeo stepenicu više, ne govori tek u svoje ime, nego u ime službe i poslanja. Zato je važno pitati se čekam li pljesak i odobravanje okupljenih ili koračam dalje svojim putem, svjestan da sam pozvan govoriti istinu, makar ona ne bila ugodna?
Riječ ima moć: može liječiti, ali i raniti; može graditi povjerenje, ali i donijeti sablazan.
Biblijski kriterij: govor života, a ne smrti
Isus jasno kaže: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone“ (Mt 5,44). Apostol Pavao dodaje: „Blagoslivljajte one koji vas progone; blagoslivljajte, a ne proklinjite“ (Rim 12,14).
Riječ izgovorena u ime Crkve nikada ne smije biti kletva ili osuda, nego blagoslov i poziv na obraćenje. Sveti Augustin podsjeća: „Kad te vrijeđa brat, ne osvećuj se, nego plači nad njim. Jer i on je ranjen, a tebi je dano da ga liječiš, a ne da mu dodaješ bol.“
Svećenik kao znak Krista-liječnika
Katekizam Katoličke Crkve kaže da je svećenik „znak Krista Liječnika“ (KKC 1465). Krist nije došao „da svijet osudi, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,17). Njegove su riječi uvijek donosile život: razotkrivale grijeh, ali u isto vrijeme pozivale na obraćenje i novi početak.
Svećenik stoga nije pozvan biti sudac, nego liječnik duše. Ne da podiže zidove, nego da gradi mostove. Njegov govor treba biti poput Kristova: istinit i izravan, ali uvijek prožet milosrđem i upravljen prema životu.
Opasnost od sablazni
Kad iz svećeničkih usta iziđe riječ koja nosi osudu, prijetnju ili zaziv smrti, tada se gubi mjera i rađa sablazan. Ljudi ne očekuju da svećenik podilazi masi, ali očekuju da bude onaj koji „trsku napuknutu ne lomi i stijenja što tinja ne gasi“ (Mt 12,20). Ako toga nema, Crkva riskira da njezin glas bude shvaćen kao glas podjele, a ne pomirenja.
Primjer svetaca: Franjo i Dominik
Sveti Franjo Asiški naučio je da se Krista susreće upravo u slabima i prezrenima. Njegovo obraćenje započelo je poljupcem gubavca: ono što je bilo odbojno postalo je mjesto milosti. Tako je pokazao da se Evanđelje ne naviješta kletvom, nego zagrljajem.
Sveti Dominik, naš otac, išao je korak dalje: od svakoga je brata tražio osobnu odgovornost za riječi i djela. Nije htio da zajednica bude paravan iza kojega se netko skriva, nego da se svatko prepoznaje po onome što izgovara pred ljudima i pred Bogom. Po toj odgovornosti za svaku riječ i djelo prepoznaje se pravi dominikanac i pravi Kristov učenik.
Odgovorna riječ kao lijek
Naše društvo i cijeli svijet izranjeni su političkim, osobnim i duhovnim ranama. Svećenik nije pozvan dodavati još jednu, nego liječiti. Nije poslan prizivati smrt, nego donositi život. Nije tu da dijeli, nego da okuplja.
Riječ izgovorena u ime Crkve mora biti poput svjetiljke koja vodi, a ne poput kamena koji spotiče. Ako želi biti vjerodostojan, svećenik mora biti znak Krista-liječnika, a ne suca. Zato neka svaka naša riječ bude odgovorna: ne ona koja očekuje pljesak, nego ona koja ostaje vjerna Kristu. Samo takva riječ može graditi zajedništvo, liječiti rane i voditi ljude k Bogu.
Molitva na kraju
Gospodine Isuse Kriste, Ti si Riječ koja daje život. Pomozi nama, svećenicima i propovjednicima, da naše riječi budu uvijek odraz Tvoje dobrote i istine.
Daj da budemo liječnici, a ne suci, oni koji povijaju rane, a ne oni koji ih produbljuju. Daj nam srce sv. Franje – da prihvatimo prezrene, i mudrost sv. Dominika – da svaku riječ izgovaramo odgovorno.
Neka naša usta budu izvor blagoslova, a ne podjela, da svjedočimo Tebe, Liječnika duša. Amen.
