Život u zajednici otkriva naše slabosti: jedni se hvale svojim „preopterećenjem“, a zapravo najmanje rade; drugi izigravaju pobožnost, dok iza fasade stvaraju nemir. Prava svetost nije u pozornici pred ljudima, nego u tišini ljubavi i služenja.
Psalmist nas podsjeća: „Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu“ (Ps 144,9). Naš život neka ne bude predstava, nego iskrena pjesma Bogu.
Život u zajednici – bilo obiteljskoj, radnoj ili redovničkoj – uvijek je složen i zahtjevan. U idealnom smislu ona je prostor rasta, uzajamne podrške i sklada, poput orkestra u kojem svaki instrument pridonosi zajedničkoj simfoniji. No stvarnost nas često suočava s disonancama koje unose nemir i razočaranje.
Razmišljajući o tim izazovima, lako se prepoznaju dva oblika ljudske slabosti koji najviše bole: licemjerje u radu i pretvaranje u vjeri. Upravo oni stavljaju na kušnju i naše strpljenje i našu iskrenost.
Lijeni radnici i lažni heroji
Gotovo svatko je barem jednom sreo ljude koji neprestano ponavljaju kako mnogorade, kako se sve „lomi preko njihovih leđa“, kako nemaju vremena „ni glavu dignuti“. Njihovo ponašanje nalikuje bučnoj reklami za vlastitu važnost i preopterećenost, iako se – kad se zagrebe ispod površine – često radi upravo o onima koji najmanje pridonose.
Taj se fenomen slikovito opisuje izrazima poput njemačkog stinkfaul („smrdljivo lijen“) ili našeg „bolesno lijen“. Riječ je o osobama koje grade mit o svojoj požrtvovnosti, dok stvarni teret nose oni koji tiho i predano rade.
Prava vrijednost rada nikada se ne mjeri količinom priče, nego tihom ustrajnošću i konkretnim djelima. Takvi ljudi podsjećaju na pjesmu koju nitko glasno ne reklamira, ali koja u sebi nosi snagu i ljepotu.
Fasada svetosti
Još bolnije postaje kada se takvo pretvaranje preseli na duhovno područje. Nije rijetkost da se u našim kršćanskim zajednicama – pa i u samostanima – susretnemo s osobama koje izigravaju „bolesnu svetost“. Njihova pobožnost je izvanjska i nametljiva: razgovaraju isključivo o „svetim“ temama, zauzimaju usiljen stav, često i s „nagnutom glavom u stranu“, poput likova sa „svetih sličica“ iz starih molitvenika. Time žele kod drugih ostaviti dojam duboke duhovnosti.
Ljudi izvana dive se toj fasadi, a ne znaju da takvi unutar zajednice nerijetko postaju izvor napetosti i nemira. To nije prava pobožnost, nego predstava iza koje se kriju ljudske slabosti i neiscijeljene rane.
A prava svetost nikada ne traži pozornost – ona je tiha, ponizna, strpljiva i očituje se u ljubavi i služenju, pa i onima s kojima je teško živjeti. Zato se i s pravom kaže da „nije lako živjeti sa svecima“.
Pjesma Bogu, a ne predstava za ljude
Kad nas ljudske slabosti obeshrabre, utjehu pronalazimo u molitvi i Božjoj riječi. Psalmist nas podsjeća: „Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu; na harfi od deset žica svirat ću!“ (Ps 144,9).
To je snažan podsjetnik: naš život nije pozornica za ljudsku publiku, nego pjesma hvale Gospodinu. Snaga našega poziva nije u tome da ispravljamo tuđe slabosti ili da se natječemo u pobožnosti, nego u tome da ostanemo autentični i iskreni pred Bogom.
Naša je misija da svoj život učinimo pjesmom, a ne predstavom. Pjesmom koja se pjeva iz srca, koja je lijepa ne zbog onoga što drugi vide, nego zbog onoga što Bog prepoznaje u našoj iskrenosti.
