Nedavno se u jednoj župi dogodio zanimljiv i izazovan susret. U župni ured došao je 18-godišnji mladić, pun želje da uđe u Crkvu, pripremi se za sakramente krštenja, pričesti i krizme, te da se uključi u neku zajednicu u kojoj bi mogao učvršćivati vjeru kroz druženje i susrete.
Njegova je molba župnika zatekla. Gdje ga uputiti? U ministrantsku grupu – teško, jer se njihovi razgovori uglavnom vrte oko stolnog tenisa, play-stationa i podrumskih „akcija“. U grupu nešto starijih – oni se bave uglavnom putovanjima i izletima, što ga nije zanimalo. U krug starijih gospođa, koje pletu i kuhaju kavu – ni to nije rješenje. Župnik se morao suočiti s pitanjem: što zapravo Crkva danas nudi mladom čovjeku koji iskreno traži Boga?
Crkva bez goriva?
Župnik je kao sliku uzeo primjer benzinske crpke. Na svakoj crpki danas, osim goriva, možete kupiti gotovo sve: piće, sendviče, cigarete, novine, plišane medvjediće, pa čak i filmove koji nisu za djecu. A što kad bi se dogodilo da vozač dođe natočiti gorivo, a prodavač mu odgovori: „Ovdje možete kupiti sve – samo goriva nemamo!“
Nije li opasnost da se nešto slično dogodi i s Crkvom? Da imamo folklorne skupine, seminare, savjetovališta, druženja, ali da nedostaje ono osnovno: vjeronaučna grupa, zajednička molitva, radost Evanđelja, vjera u spasenje po križu Kristovu. Sve osim onoga što je bitno – a to je živa Radosna vijest.
Isus nas zove prijateljima
Isus u Evanđelju jasno kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas.“ (Iv 15,16) On nas je pozvao da budemo Njegovi. A još snažnije: „Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima.“ (Iv 15,15)
Prijateljstvo je najvrjednija veza u životu. Ono pretpostavlja jednakost: prijatelji se gledaju u oči, stoje jedan uz drugoga. Kad Isus kaže da smo Njegovi prijatelji, On nas uzdiže na razinu suodnosnika. Njegova ljubav nije pokroviteljska, nego ljubav koja dijeli sve – pa i vlastiti život.
To je srce Evanđelja: Krist nas je prvi zavolio i darovao se do kraja. On ne traži od nas da umremo za drugoga, nego da za drugoga živimo – da darujemo svoje vrijeme, srce i vjeru.
Plod koji ostaje
Jedini način kako imati prijatelja jest – sâm biti prijatelj. To vrijedi i za nas kršćane: jedini način kako imati zajednicu jest sâm je graditi; jedini način kako imati župu koja svjedoči Evanđelje jest – sâm svjedočiti vjeru.
Život ispunjen smislom jest život koji se daruje. Tada naš život donosi plod koji ostaje, jer je utemeljen na prijateljstvu s Kristom.
Što Crkva mora imati na lageru?
Naše župe i zajednice mogu nuditi puno toga lijepog i korisnog. Ali jedno uvijek moraju imati „na lageru“ – ono najvažnije: Isusovo prijateljstvo, zajedničku molitvu, sakramente, Radosnu vijest. Jer bez toga, Crkva je poput benzinske crpke bez goriva.
I zato: ne zaboravimo da je naša prva i trajna zadaća naviještati Krista raspetoga i uskrsloga, živjeti prijateljstvo koje se daruje i svjedočiti vjeru koja oslobađa. Samo tako Crkva ostaje vjerna svome Gospodinu i samo tako privlači ljude koji traže Boga.
