Nedavno sam bila na kavi u društvu žena, od kojih su se neke već poznavale, a druge su se upoznale tek na toj kavi. Dvije od tri žene s kojima sam sjedila za stolom bile su u mirovini, gotovo vršnjakinje, razlika tek godinu dana. Tema je bila mirovina i čime se tko bavi.
Prva žena, koju sam taj dan upoznala, rekla je da je radila u državnoj službi gotovo cijeli život, ima jednog sina i danas je u mirovini, ali i dalje vrlo aktivna jer pomaže sinu čuvati unuke. Sve je to sažela u nekoliko rečenica i stvorila jasnu sliku o svojim trenutnim životnim izazovima.
Na njezino pitanje: „A vi ste također u mirovini?“ vršnjakinja je kratko odgovorila: „Ja nisam radila.“ Nakon toga razgovor se isprepleo s drugim temama.
Tu ženu, koja je rekla: „Ja nisam radila“, poznajem jako blisko i jako dobro. Toliko blisko da nakon te kave nisam mogla zaobići dodatno pitanje: „Kako to misli da nije radila?“ Uz pomaganje mužu u obiteljskom poslu i brigu o petero djece – kako točno nije radila? Koliko je to „ništa rada“ u podizanju petero djece na noge? Koliko promijenjenih pelena, oprane odjeće, neprospavanih noći? Koliko brige i suza, koliko sklopljenih ruku i molitvi za njihovo zdravlje? Koliko skuhanih ručkova i opranog posuđa?
I ne, ne radi se o broju djece i postavljanju vrijednosti prema tom kriteriju. Ne radi se ni o karijeri, završenom obrazovanju ili identificiranju sebe s radom u uspješnoj firmi. Niti o raspravi što je iz ljudske perspektive bolje ili „teže“. Ne radi se čak ni o tome što će netko drugi misliti i kakvu će sliku stvoriti o nama. Radi se o prepoznavanju našeg identiteta, ostvarivanju poslanja i traženju odgovora na pitanje: „Kako nas Bog vidi?“
Teško je zamisliti, a još teže prihvatiti sliku nas samih u Božjim očima. Ponekad, ako to i uspijemo vizualizirati, pobjegnemo u strahu od mogućeg odgovora: jesmo li dovoljni i živimo li ispravno? Ljudska mjerila ponekad znaju biti strašno okrutna jer proizlaze iz uspoređivanja s drugima. Ne ide to s Božjim planom i činjenicom da nas je stvorio unikatne i neponovljive.
S druge strane, ne smijemo, da bismo ispali „važni“ u očima drugih, pretjerivati u naglašavanju svog životnog poziva. Ali odgovoru na takvo pitanje itekako trebamo dati pravu mjeru. To znači: ne uzvisivati sebe, ne uzimati zasluge za darovane talente, ali isto tako ne smijemo ni umanjivati poslanje koje nam je povjereno i put na koji nas Bog stavlja.
Odgovor na ono isto pitanje s kave mogao je zvučati i ovako: „Ja sam bila kod kuće s djecom.“ Koliko suradnje s Božjim planom u toj rečenici! Koliko sebedarja i istine. Odgovor o sebi uvijek treba nositi zahvalnost: za talente, za strpljenje, za priliku da živimo ispunjen život. Bog ne sudi po duljini radnog staža, nego po tome koliko ljubavi unosimo u ono što radimo. Jednako se raduje našem ručku koji je skuhan s ljubavlju i svakom pošteno odrađenom poslu.
Ljepota u Božjem stvaralaštvu je upravo ta različitost među nama. Moramo svakodnevno svoj identitet liječiti od kompleksa manje vrijednosti – da nismo dovoljno pametni, dovoljno sposobni, dovoljno obrazovani, da nismo radili i voljeli kako treba… Možda mi je baš zato zasmetala ona rečenica s početka teksta, jer je „ništa“ grubo, hladno i toliko nedovoljno. A nasuprot tome, majka je toj djeci sve. I daje najbolje od sebe, više nego što i sama ima. Vrijednost kojom se mjeri život je ljubav i žrtva. Naš Bog nas treba, upravo takve, nesavršene – u kojoj god fazi života se nalazimo.
Zato sve što radimo, živimo sa zahvalnošću tako da se Bog proslavi u našim životima. Kroz svoje poslanje, kroz male geste ljubavi koje činimo prema bližnjima, svaki dan.
