Danas živimo u takvom vremenu da nam je mobitel postao idol i to će svi reći, da je postao idol. Ja bih rekao malo drugačije: mobitel nam je postao naš oltar. Ujutro, kad se probudimo, prvo što uzmemo je mobitel, tako i navečer sa mobitelom završimo. On je uvijek tu uz nas, i danju i noću. I možemo slobodno reći kako smo postali robovi mobitela, jer smo dopustili mobitelu da bude naš gospodar. To je tragedija mnogih mladi danas.
Samo pogledajmo oko sebe i što vidimo! Mladi hodaju ulicom, oči u ekranu. Mladi u autobusu, opet oči u ekranu. A ono što je najgore, mladi na svetoj Misi, a oči u ekranu. Vjerovao sam da barem neće u crkvi koriste mobitel za vrijeme svete Mise. Prevario sam se. I to sam nedavno doživio. Ja slavim svetu Misu i u jednom trenutku ugledam kako su neki na mobitelima, kao da su u kafiću. UŽAS! Što reći na to? Ali nije ni čudo što je tako, kad pogledamo naše obitelji, jasno nam je zašto je tako. Obitelj za stolom i svi tipkaju. Roditelji sjede sa djecom, a nitko nikoga ne gleda, svatko bulji u svoj ekran. Mobitel je postao član obitelji, a Bog stranac u vlastitom domu.
Sad pogledajmo malo dalj. Što možemo još vidjeti? Vidjet ćemo nešto što je postalo sasvim normalno. Što vidimo: slikanje ispred ogledala. Koji je smisao toga? Nikakav. Radimo nešto što mislimo da nam donosi sreću i čini nas vrijednim. Ovdje sad ispada da se vrijednost mjeri nekim filterom. Život vrijedi onoliko koliko je dobra slika ili selfie. Onda nam svi to lajkaju, daju komentar i onda kad dođemo realnost, u realan život, doživimo slom. Jer u stvarnosti naši “prijatelji” nisu onakvi kakvima se prikazuju na mreži. Jer su lajk i komentar lažni signali. I to u stvarnosti shvatimo, shvatimo da je to virtualna iluzija. Na mreži si zvijezda, a uživo si sam. I kad to shvatimo, onda nastaju problemi, depresija, zatvorenost, osjećaj manje vrijednosti, kompleks, itd.
Svoj identitet tražimo u kameri, a ne u srcu. I što onda radimo i činimo? Slikamo se, lijepo se uređujemo, pa objavljujemo. Jer što vrijedi ako nitko ne vidi sliku? Ako nema lajkova za tu sliku, kao da nismo ni postojali. Ako nema komentara, kao da nismo ni živjeli. Ovo je tragedija naših mladih danas. Svoju vrijednost mjerimo lajkom, ljubav smo zamjenu li virtualnom pažnjom. Zato su nam lajkovi postali nova hostija, znak da nešto vrijedimo, da nas „priznaju“, da nas „vole“. A prava Hostija u kojoj je Krist, Živi Bog – stoji zaboravljen na oltarima, bez poklonstva, bez srca, bez ljubavi.
Nažalost, takvi smo ljudi da lažemo sami sebe da je u tome sreća. Ali to je samo praznina. Jer nas lajk ne može zagrliti. Komentar nas ne može utješiti. Share ti ne može iskazati ljubav i ne može ti reći: „Volim te.“ I jednog dana, kad ostaneš sam u svojoj sobi, kad ugasiš mobitel i nestane interneta – onda shvatiš da zapravo nemaš ništa. i onda dolazimo u onu situaciju koju sam već rekao. Mladi dožive emocionalni šok koji dovodi do: depresije, osjećaj manje vrijednosti, socijalnu usporedbu i kompleks.
Mislim da je došlo vrijeme da se kaže: “Dosta.” Zašto? Evo zašto:
Mladi znaju sve trendove na TikToku, na drugim društvenim mrežama, a ne znaju izmoliti “Zdravo Marijo”. To sam se više puta uvjerio i vidio.
Obitelji satima provode na ekranima, a roditelji ne znaju pričati sa svojom djecom.
Zato je vrijeme da se svi vratimo Bogu! Vrijeme je da svi skinemo maske virtualnog svijeta, maske laži i pogledamo jedni druge u oči. I da shvatimo: vrijednost nije u broju lajkova, nego u tome koliko nekoga stvarno voliš. Vrijednost nije u fotografiji, nego u srcu koje je puno ljubavi. Vrijednost nije u tome koliko te ljudi prate, nego koliko ideš za Kristom, koliko činiš za Krista.
Jer tvoja je jedina hostija živi Krist. Ako Krista zamijeniš za lajk, ako tvoja jedina pričest bude lajk, tvoj će život postati promašaj. Život bez pravoga smisla.
Zato, se probudi, mladosti! Probudi svoju istinsku vjeru. Probudi svoje uspavano srce! Skini svoj pogled s ekrana i podigni svoj pogled prema križu! Prestani tražiti virtualnu ljubav i počni tražiti Onoga koji je sama Ljubav, a to je Krist.
Jer samo tada ćeš biti u potpunosti slobodan. Samo tada ćeš znati tko si i što si. Samo tada ćeš prestati živjeti od lažnih hostija i početi hraniti dušu pravom Hostijom – Kristom, kruhom života.
Neka ovo bude vapaj koji će odjeknuti u svima nama:
Mobitel više nije moj i neće biti moj oltar. Krist je moj Gospodin. Lajkovi nisu moja hostija i nikad više neće biti. Euharistija je moj jedini život.
Neka ovo ne bude samo nešto što ćemo pogledati, lajkati, podijeliti, nego neka bude poticaj da počnemo mijenjati stvari u potpunosti.
Izvor: Fra Marin Mikulić Facebook
Fra Marin Mikulić župni je vikar u župi sv. Jakova u Međugorju (Photo: ICMM)
