Mnogi danas pristupaju pričesti gotovo automatski – „jer svi idu“. Kao da je to običaj, red ili ulaznica koju treba ispoštovati. Ali, Euharistija nije ritual ni navika. Ona je susret – susret s Kristom koji nam daje samoga sebe. Zato postoje i dobri razlozi da nekad ne pristupimo, ako srce nije spremno. A još važniji su razlozi da se pripremimo, otvorimo i uistinu primimo Onoga koji nas čeka.
Kada ne pristupiti
Crkva nikoga ne prisiljava. Ne postoji zapovijed da svi moraju na pričest. Ponekad je iskrenije i mudrije ostati u klupi:
· ako ne vjerujem da je to uistinu Tijelo Kristovo,
· ako sam svjestan teškoga grijeha, a ne želim se obratiti niti ispovjediti,
· ako idem samo iz srama ili da ne odudaram od drugih,
· ako je moje srce zatvoreno u oholost i hladnoću.
Nije grijeh ostati u klupi. Grijeh je pristupiti bez vjere i bez želje za susretom. To bi bilo kao da sjednem za svadbeni stol, a uopće ne želim razgovarati s mladencima.
Molitve koje nas pripremaju
Liturgija nas sama uči kako otvoriti srce za taj trenutak:
· Očenaš nas vraća povjerenju djece: „Samo tko je kao dijete može ući u Kraljevstvo nebesko.“
· Jaganjče Božji podsjeća da dolazimo ranjeni i nesavršeni: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta.“
· Gospodine, nisam dostojan… – nitko nije savršen, ali svi možemo biti ozdravljeni jednom Kristovom riječju.
To nisu prazne formule, nego koraci od površnosti prema otvorenosti.
„Amen“ – mala riječ, velika odluka
Kad primamo hostiju, svećenik kaže: „Tijelo Kristovo.“ Odgovaramo: „Amen.“ Samo jedna riječ – ali teža od čitave knjige. To „Amen“ znači:
· vjerujem da je to Krist,
· prihvaćam Ga u svoj život,
· želim da moje „da“ ostane i nakon mise.
U tom trenutku, kako piše sv. Augustin, „ti govoriš Amen na ono što jesi“ – Crkva, Tijelo Kristovo.
Zašto ipak pristupiti
Možda sam slab, ranjen, nesiguran – ali vrijedi prići:
· Bog me ljubi unatoč svemu,
· Bog želi stanovati u meni,
· Bogu nedostajem kad ga izbjegnem.
Krist nas ne zove jer smo savršeni. Zove nas jer smo Njegovi.
Pričest i zajedništvo – stol prijateljstva
Isus je izabrao gozbu kao znak svoje prisutnosti jer se najdublja zajedništva rađaju za stolom: savezi, pomirenja, prijateljstva, brakovi. Za stolom nema nadređenih ni podređenih – nego lice u lice. Zato je Isus htio ostati baš tako – u kruhu koji se lomi i dijeli.
U prvoj Crkvi, tko je jeo isti kruh, više nije bio stranac nego brat. Tako je i danas: pričest nas čini zajednicom, ne pojedincima.
Jedna mi je župljanka rekla: „Nikad se ne osjećam toliko usamljeno kao kad drugi idu na pričest, a ja ostajem po strani.“ To je bol srca koje zna: pripadnost se rađa oko Kristova stola. I doista: „Na ovakvim zajedništvima prijateljevi prijatelji postaju i naši prijatelji. A što je više prijatelja, to zajedništvo i ovaj spomen čin bivaju ljepši.“
(Napomena o autoru: p. Anto Bobaš, dominikanac, pastoralno djeluje u Rijeci; s bratom Jadrankom utemeljio je kršćanski rock bend „Glasnici nade“ i autor je emisije „Oni rokaju za Gospodina“ na Hrvatskom katoličkom radiju.)
