Na prvi pogled, zrnca u ruci čovjeka mogu izgledati isto. Ali ono što ih pokreće, ono što daje smisao njihovu okretanju, uvijek je – srce. Bilo da ih dodiruje hinduist u Indiji, musliman u Sarajevu ili redovnik u samostanu – nit je ista, ali molitva nije jednaka.
Od malā do tespihu
Prve brojanice nastale su na Istoku, davno prije nego što su stigle u kršćansku Europu. U hinduizmu i budizmu koristi se malā – vijenac od 108 zrna. Služi za ponavljanje mantri, a broj 108 ima simbolično značenje: broj punine i savršenstva. Svako zrno postaje poput koraka koji vodi prema tišini i nutarnjem miru.
Kad je islam u 7. stoljeću preuzeo mnoge elemente istočnog duhovnog izraza, pojavila se i molitvena brojanica – tespih. Sastoji se od 33 zrna i koristi se za ponavljanje triju svetih formula:
· Subhanallah – Neka je slavljen Allah,
· Elhamdulillah – Neka je hvala Allahu,
· Allahu ekber – Bog je najveći.
U početku su muslimani molili na prste, kako je, prema predaji, činio i sam Poslanik Muhamed. Tek kasnije, kad se praksa proširila u svakodnevnu pobožnost, tespih postaje predmet molitve – pomagalo koje pomaže sabranosti.
Od čvorova do krunice
U kršćanstvu se ideja brojanice pojavljuje najprije u monaškim zajednicama Istoka. Pravoslavni su monasi molili uz konopce s čvorovima – 33 čvora za 33 godine Kristova života. Molitva je bila jednostavna i duboka: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku.“
Prema staroj predaji, jedan je monah pokušavao plesti brojanicu, ali mu je đavao stalno razvezivao čvorove. Tada mu se ukazao anđeo i naučio ga čvoru satkanom od sedam malenih križeva, koji se više ne može razvezati. Tako je nastala molitvena brojanica srca – otporna na svako zlo.
Krunica – psaltir Evanđelja
U zapadnom je kršćanstvu brojanica poprimila svoj današnji oblik – krunicu. Njezin je korijen u želji da se, na pučki način, zamijeni redovnički psaltir od 150 psalama – pa je nastalo 150 Zdravomarija.
Dominikanci su imali ključnu ulogu u oblikovanju krunice: Rajnski mistici (Heinrich Seuse, Ivan Tauler, Meister Eckhart) te posebno bl. Alain de la Roche, dok je papa Pio V. u 16. stoljeću potvrdio njezin oblik i poticao njezino širenje.
Krunica je postala Evanđelje siromaha tj. molitva koja vodi kroz otajstva Kristova života, smrti i uskrsnuća. Zrnca, poput koraka, povezuju čovjeka s Marijom, a preko nje – s Isusom.
Molitva na zrncima – zajednički ritam
U svim religijama brojanica pomaže čovjeku da sabere misli, da molitva postane ritam, da se tijelo i duh usklade u tišini. No razlika je u smjeru. Za kršćanina, brojanica nije zatvoreni krug ponavljanja, nego put prema Osobi – prema Kristu, Sinu Božjem. Svaka Zdravomarija završava zazivom: „…blagoslovljen plod utrobe tvoje – Isus.“
Upravo taj Isus čini krunicu ne meditacijom, nego susretom. U svakoj desetici molitelj pronalazi dio Evanđelja – trenutak Božje prisutnosti u vlastitom životu. Tako krunica postaje tiha propovijed srca.
I kao misao za kraj misao prijatelja iz školskih dana Josipa Andrića Gina: „Kao što sigurno magnetna igla, usred svih oluja i nevremena, pokazuje prema sjevernjači, koja upućuje na pravi smjer plovidbe, tako i Majka Božja, ponizna službenica Gospodnja, upućuje na svoga Sina – na Onoga koji je Put, Istina i Život, u kojem se naš Bog utjelovio i pokazao svoje milosrdno lice.“
