U Evanđelju čitamo kako Isus, gledajući mnoštvo, kaže: „Žao mi je naroda, jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti.“ Učenici su zbunjeni – imaju tek sedam kruhova i nekoliko ribica. Ali Isus ne gleda količinu, nego srca koja su spremna dijeliti.
Tu počinje čudo: „Uze kruhove, zahvali, razlomi i davaše učenicima da posluže.“ To je prvi znak Euharistije – blagoslov, lomljenje i dijeljenje. Kruh se ne umnaža čarolijom, nego ljubavlju koja se dijeli. To je logika Božjeg srca: što se više daje, to više ostaje. I svi su jeli, i nasitili se, a preteklo je sedam košara – znak punine i trajanja.
Euharistija prije Euharistije
To lomljenje kruha bilo je predslika Posljednje večere. Kasnije će Isus reći: „Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje.“ Od tada do danas svaka misa, svaka oltarska žrtva i svaka molitva spomen su tog trenutka – kad se Bog ne zadržava za sebe, nego se razdaje do kraja.
Evanđeosko čudo nadovezuje se na starozavjetni događaj mane u pustinji. Jahve je hranio Izraelce, ali svatko je mogao uzeti samo onoliko koliko mu treba za jedan dan. Nije preteklo onima koji su uzeli više, niti je falilo onima koji su uzeli manje. U Evanđelju učenici lome kruh i dijele ga mnoštvu, a mnoštvo dijeli dalje – dok svi ne postaju dionici istoga dara. To je Euharistija: kruh koji se dijeli i Bog koji ostaje.
Zašto danas, čak i među kršćanima, ima sve manje Euharistije? Možda zato što smo zaboravili dijeliti ono što smo besplatno primili.
U starim kršćanskim zajednicama Bliskog istoka sačuvao se običaj da se nakon mise čuva mali komadić posvećenog kruha. U idućem slavlju taj se komadić umijesi u novi kruh – znak neprekinutog zajedništva. Tako se kroz stoljeća može pratiti nevidljiva nit od naših dana sve do prvih kruhova koje su lomili apostoli. Poanta nije u dijeljenju vlastitih zaliha, nego onoga što je bilo u Isusovim rukama. Jer On, koji je sam Kruh, razdaje se svima da svi budu nahranjeni. Na našim stolovima i oltarima nastavlja se to čudo: kruh koji se dijeli – i Bog koji ostaje.
Kruh i krunica – isti govor srca
Euharistija je lomljenje kruha, a krunica je lomljenje vremena – davanje dijelova svoga dana Bogu. Kao što učenici dijele kruh, tako molitelji dijele molitvu. Oboje hrane svijet: jedan kruhom, drugi riječju.
U svakoj Zdravomariji krije se djelić mira, u svakoj desetici komad utjehe. Krunica je produžetak Euharistije – molitva koja čuva ono što smo primili. Marija, Kraljica svete krunice, uvijek vodi k Sinu – Onome koji blagoslivlja, lomi i daje.
Bratovština – zajednica koja dijeli i moli
Kao što je Isus učio učenike lomiti kruh, tako Crkva danas uči nas lomiti molitvu: ne moliti samo za sebe, nego i za druge. Bratovštine Gospine krunice, obiteljske zajednice i župne molitvene skupine – to su današnje košare u koje se skuplja preteklo obilje Božje dobrote.
Dominikanci nose krunicu na lijevoj strani – ondje gdje su vitezovi nekoć nosili mač. To je znak da je molitva naše oružje: ne za osvajanje, nego za obranu duše. Krunica je naš svakodnevni boj protiv ravnodušnosti, zla i tame. Ona okuplja, povezuje i podsjeća da se Crkva ne gradi galamom, nego molitvom.
Pa ipak, događa se nešto čudno: iz molitvenih zajednica najprije se povlače oni od kojih bi se očekivalo da ostanu – redovnici i redovnice, često upravo oni mlađi. Čini se da im je to „previše“. A ja, od te slatkoće molitve i poticaja na molitvu za one koji su u tolikim potrebama, ne znam kud bih prije!
Jedan stariji fratar, koji je toga dana iza sebe imao duhovnu obnovu, predavanje, ispovijedanje i misu, na primjedbu mlađeg brata: „Oče, kako sve to izdržite?“ – samo se nasmiješio i rekao: „Znaš, ja nisam mladi fratar – pa ide nekako!“ U toj rečenici ima i mudrosti i radosti – i molitvene ustrajnosti koju današnji svijet često zaboravlja.
Krunica u obitelji – mir domaćeg oltara
Kad se nekad u obitelji molila krunica, dan je završavao mirom. Djeca su klečala uz roditelje, nije bilo televizije ni žurbe – samo svjetlo svijeće i glas koji se prelijevao iz sobe u sobu: „Zdravo, Marijo, milosti puna…“
Taj prizor nije nostalgija, nego slika Crkve u malom. Gdje se moli zajedno, ondje se prašta i raste. Krunica nije zakon, nego dar; nije opterećenje, nego odmorište. Ona ne krade vrijeme – ona ga posvećuje. Tko moli, taj već živi pomiren s Bogom i s ljudima.
Kruh koji nas uči ljubavi
U Euharistiji učimo logiku ljubavi: Tko daje – taj prima. Tko razlama – taj hrani. Tko se daruje – taj živi.
Ta se logika pretače i u krunicu: tko moli, ne gubi, nego dobiva mir; tko posvećuje vrijeme Bogu, ne troši ga, nego ga spašava. Krunica je molitva onih koji su spoznali da je život kruh koji se mora dijeliti.
Završna molitva
Gospodine, nauči nas dijeliti ono što imamo i biti zahvalni na onome što jesmo.
Blagoslovi naše obitelji i zajednice, da se ne bojimo razlomiti svoj život kao kruh – u molitvi, ljubavi i služenju.
Neka nas Marija, Kraljica svete krunice, vodi da budemo svjedoci Tvoje dobrote u Euharistiji i u svakodnevnom životu. Amen.
