Prepoznali su ga po dijamantnom prstenu, zlatnom satu te četiri tisuće dolara koje je nosio u džepu hlača. Nije još bilo kreditnih kartica koje su u opticaju od 1950. Kad je izvučen iz hladnoga sjevernog Atlantika, to je bio jedini dokaz njegova visokog društvenog položaja i bogatstva koje se danas procjenjuje na više od dvije milijarde dolara. Sve ostalo bilo je napuhano do neprepoznatljivosti i unakaženo vodom i hladnoćom.
Te kobne večeri sjedio je u naslonjaču u pušionici obloženoj mahagonijem, ispijajući nekoliko čaša viskija i uživajući u produženoj večeri. Mir njegova odmaranja i pića nakon večere iznenada je poremetio osjećaj njihanja, popraćen gotovo jezivim, prigušenim tutnjem koji se odmah osjetio kao zloslutan, fatalan. Nije to bila nikakva halucinacija nego stvarnost.
Za gubitak ravnoteže nije bio kriv viski, već gigantski ledenjak koji je udario u luksuzni brod kojim je putovao na povratku s medenoga mjeseca. Brod Titanic, čije je prvo putovanje pratio John Jacob Astor IV. kao najbogatiji putnik, proglašen je nepotopivim, ali nakon udara ledenjaka nije mu bilo spasa. Neumoljiva podmorska struja povukla je sve u dubine – bogate i siromašne, kapetana i posadu, vrijedan nakit i skupu odjeću, svu opremu luksuznog broda. Pa čak i najbogatijeg putnika s čašom viskija.
Supruga je bila trudna, a u čamce za spašavanje najprije su smjestili djecu i žene, pa onda, ako je bilo mjesta, one koji su se uspjeli ugurati. Suprugu je smjestio u čamac, rodila je kasnije sina, njegova nasljednika. Molio je da i njega ukrcaju u čamac, ali je odbijen. Skončao je svoj život u mrzlim vodama Atlantika. Najbogatiji Amerikanac na Titanicu!
Potonuće Titanica postalo je paradigma ili metafora za sve slične kataklizme u povijesti. I postoje nepogrešive paralele između sporog potonuća oceanskog diva u koji voda neumoljivo nadire i ovodobnog stanja vjere i kulture u Europi. Doba Titanica karakterizira Fin de Siècle, dekadencija u kulturi i umjetnosti, filozofija pesimizma, nihilizam, esteticizam (l’art pour l’art), individualizam, svjetski rat, propadanje monarhija i carstava itd. Sumrak Zapada. Slično se može zapaziti i danas u tzv. ‘generaciji Z’, za nadiranja pripadnika drugih, nekršćanskih kultura koje preplavljuju Europu te se s pravom postavlja pitanje, što bi to bila danas izvorna europska i kršćanska kultura. I ima li je još uopće? Možda nam može pomoći pogled u povijest civilizacija. Spominjali smo na ovom mjestu Spenglera i Toynbeea.
Prvi veliki ‘ledenjak’ udario je u europski kršćanski identitet s humanizmom i renesansom, zaokretom prema poganskoj kulturi antike, a potom slijedi protestantizam, koji je dokinuo tisućljetnu strukturu kršćanske egzistencije temeljenu na sakramentima. Sakramenti bijahu nešto kao čvorne točke čovjekova života, od rođenja do smrti. Uslijedio je novi udar s racionalizmom a potom s Francuskom revolucijom te svim potonjim revolucijama i svjetskim ratovima. Kršćanska egzistencija na Zapadu stoljećima je bila temeljena na sakramentima koje je reformacija dokinula – osim krštenja. Za Luthera je ženidba „weltlich Ding“ – profana stvar. Slično i s ostalim sakramentima.
U katedrali u Aachenu nalazi se stolica na kojoj su krunjeni kraljevi, njih 32 do 1531., dok su francuski krunjeni i pomazivani u Reimsu do Luja XVI., koji je završio pod giljotinom, čime je prekinuta poveznica između Neba i Zemlje. Jednostavnost i duhovna snaga Karlove stolice utjelovljuje ideju kršćanske poniznosti i univerzalne vlasti. To svjedoči o metafizičkim korijenima Europe. Kako povratiti izgubljeni kršćanski identitet? Od pomoći nam može biti rano kršćanstvo.
Novi ideal u starom Rimu
Rano kršćanstvo doba je kad su se mlada vjera i njezini smioni sljedbenici razlikovali – jasno, pod prijetnjom progona – od svojih dekadentnih suvremenika Rimskog carstva. Njihov novi ideal nije dekadentni Rim sa svojim lukulovskim gozbama, hedonizmom, igrama, orgijama, nego Isus Krist, Sin živoga Boga. I ni po čemu se nisu uklapali u postojeće duhovno ozračje. Kršćani su u svemu posebni. Za rimsko poimanje kršćanstvo je glupo, iracionalno, primitivno, jednostavno. tvrdoglavo, antisocijalno, ekstravagantno, perverzno. Širile su se glasine o orgijama, o kanibalizmu na kršćanskim obredima, o čemu piše Plinije Mlađi caru Trajanu. Rimski je svijet žestoko reagirao na pojavu kršćanstva. Već šezdesetih godina imamo progon za cara Nerona u Rimu o čemu pišu povjesničari Tacit i Svetonije, dakle, kojih trideset godina nakon povijesnoga Isusa Krista.
Kršćanstvo je napredovalo i širilo se unatoč svojim značajkama koje bijahu trn u oku rimskoj politici ali i filozofima. Rim nije podnosio novotarije u pitanjima državne religije. Za razliku od gotovo svih drugih vjerskih skupina kršćanstvo je naskroz odbacilo sve bogove rimskog panteona. Kršćanstvo je nudilo novi i drugačiji oblik vjerskog identiteta koji nije utemeljen na etničkoj pripadnosti, kao primjerice židovstvo. Ono je bilo izrazito religija Pisma. U zajednicama su se stvarali, prepisivali, širili i čitali tekstovi kao središnji dio nove vjere. Ono je inzistiralo da se njegovi sljedbenici ponašaju drugačije. Prihvat kršćanske vjere bijaše transformacija ponašanja, s novim moralnim kodeksom i zahtjevima. Ono je postavljalo stroge zahtjeve svim sljedbenicima od trenutka obraćenja, stvarajući novi društveni projekt te nove obiteljske odnose. Može se slijediti kod Pavla teološki indikativ i moralni imperativ. Iz indikativa slijedi imperativ – kako živjeti!
Novost kršćanstva nije naišla na dobrodošlicu u očima svijeta. Nazvani ateistima i osumnjičeni za političku subverziju kršćani su požnjeli rimski prijezir i nevjericu. Isus Krist je postao ‘zatornik bogova’, grčkog i rimskog panteona i istočnjačkih misterija. Ironija povijesti, upravo su značajke ranog kršćanstva koje su ga učinile prepoznatljivim i nepoželjnim u rimskim očima postale posve normalne u zapadnoj kulturi koje danas kao takve ne percipiramo. Kršćanstvo je pomoglo uništiti jedan, antički svijet i stvoriti novi. A što je bilo u temelju toga novoga?
Vjera u utjelovljenog Boga, Isusa Krista, koja se ne gubi u mitologiji ili u magli metafore, već oblikuje sadašnjost i život. Od svog nastanka kršćanstvo je ukorijenjeno u vjerovanju u jednoga Boga koji je – za razliku od drevnih rimskih vjerovanja – postao čovjekom u Isusu Kristu i koji je ostao trajno utjelovljen u (s)tvarnim oblicima, unatoč svom odlasku kao vidljivi Spasitelj nakon uzašašća. Pronaći ćemo to u Pavlovim spisima, koji toliko puta ističe kako je ‘predao ono što je i primio’: Isus Krist je Bog.
Od samog početka kršćani nisu vjerovali da se ta stvarna prisutnost nalazi u ljudskim umovima, filozofskim ili teološkim promišljanjima, već u posebnim oblicima slavlja koji uzbiljuju što označavaju, primjerice obred krštenja ili slavlje euharistije. To je ono što danas nazivamo sakramentima. Krštenje, euharistija, Gospodnja gozba, oprost grijeha, nerazrješivost i svetost braka. Načini su to Gospodnje prisutnosti među vjernicima.
Sakramenti – izvor kršćanske kulture
Sakramenti Crkve, koji su od samog početka usmjeravali i definirali živote kršćana, izvorni su oblici onoga što je kasnije u povijesti postalo poznato kao kršćanska kultura. Preko njih je cijeli kršćanski svijet, sve do reformacije, vjerovao da Bog djeluje u ovom svijetu i da ga transformira.
Bog se po sakramentima uključuje u živote ljudi na čujan, vidljiv i opipljiv način jamčeći im da će zauvijek živjeti s njim, budu li poslušni njegovoj volji i dopuste li da budu obdareni sredstvima milosti koja on sam daje svijetu posredovanjem Crkve. To su izvanredni oblici kojima se postiže prisutnost skrivenog Boga među ljudima. Nisu to oblici pukog sjećanja. Sakramenti su učinkoviti, realiziraju što označuju.
I grčki i rimski svijet imali su svoja profana slavlja i festivale, poeziju i mitove, glazbu i kazališta u kojima su ljudi doživljavali stvarnost te istinu stvari. Bogoštovni oblici kršćanstva bili su stvarno uprizorenje same istine, jer kršćani su vjerovali da je istina osoba. Vječni Logos postao je dio tvarnog svijeta u Isusu Kristu.
To je razlog zašto je rano kršćanstvo postalo nepopularno među rimskim establišmentom. Isključiva kultna odanost kršćana Isusu Kristu protuslovila je rimskom carskom kultu i zabranjivala kršćanima da prinose tamjan pred Cezarovim kipom, što ih je smjesta činilo izdajnicima pa, posljedično, i mučenicima.
Time su se otvoreno distancirali od dekadencije svog vremena koje je počelo zamjenjivati nekadašnje oblike državnog kulta zabavnim programima. Kruha i igara! Upravo kao danas! Nakon postupnog samoubojstva Rimskog Carstva kršćanstvo je trijumfiralo zahvaljujući upornosti – i krvi mučenika. Kada je Crkva početkom četvrtog stoljeća izašla iz katakomba na svjetlo dana, postalo je jasno zašto je ne samo preživjelo već i nadišlo kulturu svog vremena. Justinijan je zatvorio Platonovu Akademiju kad je Benedikt utemeljio svoj Monte Cassino, god. 529.
Crkva je nositeljica punine istine koja je postala čovjekom u Isusu Kristu, a on je nakon svoje smrti i uskrsnuća odlučio boraviti u vremenu i prostoru u svom mističnom tijelu, Crkvi. Njezino bogoštovlje nije samo prakticiranje određenih propisa; njezin kult je ispunjenje baštine i oporuke koju je ostavio sam Sin Božji večer prije svoje žrtvene smrti na križu, kada je u Gornjoj sobi zapovjedio učenicima da predaju i svjedoče njegovu smrt i uskrsnuće.
Kultura živi od svojih kultnih korijena
To najviše dobro, koje je rana Crkva čuvala s najvećom odlučnošću te prakticirala uz najveći rizik života, od tada će postati pokretačka snaga onoga što možemo nazvati kulturom Zapada. Ta kultura izrasta na svojim bogoštovnim korijenima. Crkva krštava svu postojeću ljepotu i pripisuje je kultu, skrivenom i stvarnom susretu s Bogom. Liturgija crkve, njezin ornat i kretnje, jezik kojim se slavi te prostori odvojeni i posvećeni za njezino izvođenje nisu rekviziti. Sve je to vidljivi plašt za prisutnost Otajstva.
Zapadna kultura predstavlja pravo, istinsko ljudsko stanje upravo zbog svoje kultne, teocentrične prirode. Ona stvara od čovjeka istinsko ljudsko biće jer mu omogućuje da gleda naprijed, gdje je izvir i uvir čovječanstva, otvorena za vječno, nadvremensko.
Upravo je bogoslužje ono što usmjerava svijet prema Bogu. To je najsigurniji predočivi i zamislivi izlaz: izlaz iz uskoće ljudskih ograničenja. Kršćanstvo taj izlaz, koji počinje bogoslužjem, naziva i obraćenjem, u skladu s načelom da kršćansko društvo nije ono u kome nitko ne griješi, već ono u kome se svi kaju. U toma stavu preživljavanje na brodu koji tone može uspjeti, ne bijegom u melankoliju brodskog bara ili u paniku opće strke i vreve napretka, nego u odvraćanju od sebe te obratu k Bogu.
Izvor: Katolički tjednik
