“Na početku sinodalnog hoda, svaka je nuncijatura bila pozvana dati svoj, makar i malen, doprinos. Bili smo pozvani na iskustvo zajedničkog razlučivanja kako bismo zajedno uvidjeli što je dobro, a što bi trebalo poboljšati u našem zajedničkom životu. Svi smo se okupili: nuncij, savjetnik, tajnica, redovnice, vozač, spremačica… Bilo je to prvi put da smo se svi zajedno našli kako bismo preispitali naš život i naše međusobne odnose.
U početku je, naravno, bilo pomalo nelagodno: neki su mislili da nije moguće iznositi primjedbe nunciju. No nakon što je prevladana početna neugodnost, nakon što je bio probijen led, sve je krenulo lakše i svatko se osjećao slobodnim izreći ono što primjećuje ili što misli.
Meni je to bio doista važan trenutak. Shvatio sam koliko je korisno slušati braću, koja su doista, kao što kaže afrička poslovica, oko koje imamo na leđima. Mi ne možemo vidjeti iza sebe, nismo svjesni toliko toga što možda nehotice činimo, a čime možemo povrijediti druge. Bilo je to malo, ali značajno iskustvo proživljene sinodalnosti: zajednički hod, međusobno slušanje, kako bismo razlučili Božju volju u našem zajedničkom životu. Stoga, sinodalna Crkva nije skupština za rasprave, već narod u osluškivanju Duha, spreman krenuti u misiju.
Jedan je od suradnika priznao da je, svaki put kada je ulazio u moj ured nešto pitati, uvijek imao dojam da smeta. Iako je govorio s velikim poštovanjem prema nunciju, odmah sam shvatio što je želio reći. Shvatio sam kako je važno ne samo biti otvoren prema drugome, već i prihvatiti ga odmah! Postao sam svjestan razlike između reći: „Uđiteee…“ na način koji sugerira: opet si tu, ili reći: „Samo naprijed, izvolite!“, kao da ste čekali nekoga tko je napokon stigao.
Odmah sam pripremio dva natpisa s riječima „Benvenuti“ i „Dobrodošli“, koje sam objesio na vrata, na talijanskom i hrvatskom, kako bih ohrabrio druge da se ne boje prekinuti me u radu.
Mislim da sam se malo popravio. Možda je u 80 posto slučajeva ono moje „uđiteee…“ postalo „izvolite, naprijed!“.
Shvatio sam da održavanje te „ budnosti koja prihvaća“ nije toliko napor volje, koliko je plod vlastitog sjedinjenja s Bogom, plod molitve…”
Cijelu propovijed nuncija Lingue možete pročitati ovdje.
Izvor: IKA
