Živjeti u samostanu sv. Jeronima znači svakodnevno stajati pred glasom jednoga od najneobičnijih, najjačih i najkontroverznijih svetaca naše kršćanske prošlosti. Njegovo ime nosi naša dominikanska crkva u Rijeci, ali njegov duh – njegova strast za istinom, za Riječju i za Bogom – nosi naš svakodnevni redovnički hod. Upravo to me potaknulo ponovno se vratiti tekstu Aplauz anđela, koji izvanredno zahvaća bit Jeronimova života: usamljenost koja rađa svetošću i istina koja nadživljava svaku ljudsku osudu. Jer Jeronim je bio čovjek koji je prije svega volio – istinu.
Svetac u aristokratskoj samoći
U rimskoj crkvi San Girolamo degli Schiavoni, koja i danas odiše tihom plemenitošću i neobičnom mirnoćom, francuski pisac Valery Larbaud opisao je nešto što se može reći za cijeli Jeronimov život: aristokratska samoća. Ne samo samoća čovjeka koji je otišao u pustinju, nego samoća koja prati ljude koji se ne mire s površnošću. Samoća onih koji se usude misliti, moliti, prevoditi, boriti se, preispitivati. Samoća proroka.
I zato Jeronim i kaže ono što je, možda više nego ikad, potrebno današnjem kršćanstvu: „Otrgnite se od potrebe da svijet o vama ima dobro mišljenje… I možda ćete, u trenutku kad svoje djelo privedete koncu, začuti pljesak anđela.“
To je ključ njegove duhovnosti. Ne pljesak mnoštva. Ne naklonost društva. Nego pljesak anđela.
Svetac koji je bio neshvaćen – i to je izabrao
Povijest svjedoči: Jeronim je u Rimu bio slavan, omiljen, okružen najvišim slojevima. Papa Damaz ga je držao uz sebe kao najvećeg učenjaka svoga vremena. Bio je do te mjere cijenjen da se čak očekivalo kako bi mogao postati papa.
Ali čim je rekao ono što se više nije smjelo reći – čim je vratio ozbiljnost Svetome pismu, podigao intelektualnu letvicu i pozvao Crkvu na veću svetost – zavrtjela se spirala zavisti. Optuživali su ga za sve: za oholost, raskalašenost, prijevaru, nemoral, pa čak i za transvestizam. Svetac, asket, pustinjak – i najbliži Kristu – postao je meta laži.
Jeronim je razumio zašto: istina uvijek izazove one koji žive na pola puta. I zato je napisao riječi koje vrijede i danas: „Hvala Bogu što sam dostojan da me svijet mrzi.“
Betlehem – ondje gdje se Riječ preveo u život
Kada je Rim postao pretijesan za istinu, Jeronim odlazi u Betlehem. I ondje, na rubu svijeta, događa se ono što će oblikovati tisućljeća: nastaje Vulgata, — rađa se novi latinski jezik, — postavljaju se temelji zapadnoj kulturi, — grade se samostani, — i cvjeta duhovnost koja će preživjeti i pad Carstva i svaku povijesnu oluju.
Jeronim se nije osvetio Rimu. Nije reagirao na zlo zlom. Umjesto toga radio je. molio, postio, prevodio, studirao, komentirao, učio. U vrijeme kada je Rim gorio i rušio se pod Alarikovim naletima, Jeronimova betlehemska ćelija bila je svjetionik.
Kako je zapisano u tekstu Aplauz anđela: ironično je što su upravo Rimljani, koji su ga izrugivali i progonili, kasnije tražili utočište u samostanima koje je on osnovao. Takav je Bog, oni koji čine nepravdu često prvi zakucaju na vrata pravednika.
Zašto nam treba sveti Jeronim – danas više nego ikad?
Jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.
Sveti Jeronim nas vraća na pravi temelj:
1. Kršćanstvo nije lagano – i ne treba biti lagano. Istina je zahtjevna. Riječ Božja je oštra. Obraćenje se ne događa bez borbe.
2. Nije svatko tko nosi haljinu svet – niti svatko tko je svet nosi haljinu. Jeronim je to rekao bez straha, a i danas vrijedi.
3. Biblija nije ukras nego oružje. Ili nas hrani ili nas razotkriva.
4. Samoća nije kazna nego milost. Bog govori ondje gdje se utišaju ostali glasovi.
5. Pljesak anđela vrjedniji je od svakog ljudskog priznanja.
Svetac za našu zbunjenu epohu
Sveti Jeronim nije bio ugodan. Nije bio jednostavan. Nije bio simpatičan svima. Ali je bio Božji. I zato traje.
Poziva nas da prestanemo tražiti odobravanje svijeta i počnemo tražiti mudrost Riječi. Poziva nas da prestanemo biti kršćani koji se dopadaju i počnemo biti kršćani koji se spašavaju. Poziva nas da prestanemo mjeriti uspjeh ljudskim mjerama i počnemo mjeriti život Božjim pogledom. Sveti Jeronim je znao da jedno vrijedi: „Ne piši radi buke svijeta – nego radi pljeska anđela.”
Neka nas ta misao vodi i danas, osobito one od nas koji živimo i djelujemo pod njegovim imenom i u njegovu samostanu – svetog Jeronima.
