Jedna nedjelja u crkvenoj godini posvećena je blagdanu Krista Kralja. Taj naslov kao blagdan ustanovio je papa Pijo XI. 1933., kad je bila jubilarna godina na spomen 1900 godina od Kristove muke i smrti. To se dogodilo godine 33. po vjerojatnom zbrajanju godina od Isusova rođenja. U času svoje muke Isus je stojeći pred Pilatom na pitanje: „Je si li ti kralj?“, odgovorio: „Ja jesam kralj. Ali moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moji bi se podanici borili da ne budem predan Židovima. Ali, moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ A nad Isusovom je glavom, kad je visio na križu i umirao, stajao natpis, napisan na tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. Tu je pisalo: „Ovo je Isus Nazarećanin, kralj Židovski.“
Crkva ima snažnu tradiciju. Neki ju zbog toga smatraju konzervativnom. Danas taj epitet zvuči pomalo pogrdno. Ipak, on je itekako dobar i bogat. Bogatstvo je učiti od povijesti. Povijest je uvijek bila učiteljica života. Spominjanje kralja i kraljevstva, koliko god zvučalo zastarjelo, ima i danas svoje značenje i upozorava na autoritet i stabilnost. Međutim, uvijek odzvanja Isusovo: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevstvo u svijetu ipak znači vlast, bogatstvo. Kod Isusa je obratno. Kod ljudi podanici kralja se bore i ginu za svoga kralja u ratovima ovoga svijeta. Kod Isusa on sam gine za svoj narod. Isus živi siromašno, a svojim podanicima pere noge, kako je to i pokazao dan prije svoje muke na posljednjoj večeri. Isus kao kralj nije na prijestolju časti, nego je na križu dajući život svoj za narod. To je kralj koji uspostavlja svojom žrtvom novi poredak na ovoj zemlji, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.
Prema nekoj narodnoj misli, svaki čovjek nosi u sebi sklonosti oholosti života i svatko nekako potajno pazi da mu „kruna ne padne s glave“, tj. da sačuva neki dobar glas i poštovanje kod ljudi oko sebe. Stanovita oholost života boravi u ljudskim dubinama gdje je čovjek po svojoj naravi skloniji gledati ljude oko sebe kao one koji bi mu u nečem mogli poslužiti, koji će mu koristiti, a nikako ne kao one kojima bi on mogao obogatiti život, kojima bi on mogao u nečemu poslužiti. Za koje bi se on mogao žrtvovati. Upravo je to Isus došao korigirati u čovjeku kad je on sam čovjekom postao. Temeljne poruke njegova evanđelja povezane su s pozivom na služenje. „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji i sluga svima“, govori Isus često u svojim poukama apostolima.
Kako je to daleko od onoga što gledamo i slušamo na našim ekranima dok pratimo politički život u našoj domovini. Dobiva se stvarni osjećaj da se političke stranke prepucavaju i bore koja će preuzeti vlast u ovoj zemlji, koja je vladati. Ne primjećujem u tim utrkama za vlašću neki ponizni govor služenja i poštivanja ljudi koji drukčije misle. Osjećam da je u ljudima silni nagon za vlašću. Nema tu volje dati život svoj za narod, nego nešto drugo i drukčije. Uz iskreno poštivanje mnogih lijepih poteza u nastojanju oko dobra naroda, ipak dominiraju nekako više ideje i nastojanja da se narod iskoristi za to da se dođe na vlast ili da se održi vlast. Ima i danas ovaj blagdan Krista Kralja mnogo toga poručiti moćnicima ovoga svijeta, moćnicima naše domovine. Isus život svoj polaže za svoje. Zato ovaj kralj ima pravo računati na ljubav svoga naroda, na privrženost i poštovanje. To i činimo uz ovaj blagdan.
