Ulazimo u došašće kao ljudi koji žive brzo, površno i često nesvjesno. Svi smo izmoreni i zaslijepljeni ritmom koji nam ne ostavlja vremena za dušu. Kao da stojimo, a stalno se krećemo. Kao da smo prisutni, a zapravo nigdje. Živimo u svijetu u kojem možemo satima listati po ekranu, a ne naći ni minutu da zastanemo.
I upravo u taj kaos Isus izgovara prvu riječ došašća: „Bdijte!“
Ne: „Uživajte.“
Ne: „Kupujte.“
Ne: „Uljepšajte.“
Nego: „Probudi se, čovječe. Vrijeme je ozbiljno.“
Biblijski temelj
Evanđelje ove nedjelje (Mt 24, 37–44) vraća nas na osnovnu istinu vjere: čovjek lako može živjeti kao da „ima vremena“, a zapravo spavati pred vlastitim životom. Isus uspoređuje naraštaj Noe s našim: jelo, piće, svakodnevnica — i nitko nije prepoznao trenutak.
Ne zato što su činili samo loše stvari. Nego zato što su prestali biti budni. Bdijenje je stanje srca, a ne samo tijela. To je nutarnja pozornost koja prepoznaje da život nije beskonačno listanje po ekranu
i da Bog ne dolazi kao obavijest — nego kroz tišinu.
Duhovna analiza – poziv na buđenje
Mi danas možda manje jedemo i pijemo kao u Noinim danima, ali imamo svoje verzije uspavanosti: listamo, a ne vidimo; lajkamo i klikamo, ali se ne susrećemo; jurimo, ali ne stižemo do vlastitoga srca; reagiramo, ali rijetko razmišljamo.
Digitalni čovjek sve češće „klikne prije nego što promisli“, a sve rjeđe zastane prije nego što izgovori riječ Bogu. Došašće nas zato vraća na ono bitno: nije problem što živimo brzo — nego što živimo bez svijesti.
Gubimo dubinu, gubimo tišinu, gubimo prostor za Boga. U tom stanju duša lako zadrijema. A zaspati pred Bogom znači zaspati pred vlastitim životom.
Poziv na obraćenje
Bdjeti znači vratiti pozornost onome što vrijedi, vratiti se molitvi, vratiti se savjesti, vratiti se istini o sebi i probuditi srce koje je otupjelo od buke i brzine.
Bdijenje nije paranoja. Nije strah. Nije tjeskoba. Bdijenje je realizam vjernika koji zna da Bog dolazi
i da ga treba dočekati budna srca.
To znači: isključiti neke ekrane, upaliti svijeću, odvojiti pet minuta za istinsku tišinu, ponovno pronaći hrabrost za sakrament pomirenja i otvoriti dušu Onome koji dolazi tiho, ali sigurno.
Adventski čin – mala praksa za tjedan
Ovaj tjedan učinimo jedan jednostavan čin:
Jedan dan – 30 minuta bez mobitela. Bez buke. Bez žurbe. Bez ekrana. Samo tišina i jedna svijeća.
Došašće ne počinje u vijencu, nego u čovjeku koji se usudi zastati.
Riječ Nade
Ne ulazimo u došašće kao ljudi koji „gledaju kroz ekran“, nego kao oni koji žele ponovno gledati srcem.
Bdijenje je prvi korak Nade. Prvi korak prema istini. Prvi korak prema Bogu koji dolazi.
A On dolazi sigurno. Ne na klik — nego u tišini. Ne kroz obavijesti — nego kroz obraćeno srce. Ne kao slika — nego kao Dijete, naš Novorođeni Kralj koji pobjeđuje svaku tamu.
