Došašće 2025. - Ususret Nadi

Isključi danas barem 30 minuta sve zvukove svijeta — mobitel, televiziju, glazbu, poruke. I reci samo jednu rečenicu: „Gospodine, daj da Te ne prespavam“

Obraćenje počinje jednim jedinim korakom: dopusti da te nešto dotakne. Bog ne može ući u srce koje se ničim ne da dirnuti.

Autor: P. Anto Bobaš
event 12.12.2025.
Photo: Pixabay

Najveća duhovna tragedija našega vremena nije bezboštvo. Nije ni rušenje moralnih vrijednosti. Nije ni agresivni sekularizam. Najveća tragedija je — duhovna ravnodušnost.
Ne bunt. Ne otvoreno odbijanje. Nego nezainteresiranost. Čovjek današnjice više ne viče protiv Boga. On jednostavno — više ne sluša. Sve je glasno, sve zahtijeva pažnju, osim jedne stvari: glasa savjesti.
Zato Isus današnjem naraštaju daje dijagnozu koja boli: „Zasvirasmo vam — i ne zaigraste; zakukasmo — i ne zaplakaste.“ (Mt 11,17)
Drugim riječima: Ničim se više ne daš dotaknuti. Ni radošću, ni tugom, ni Bogom. To je stanje otvrdnuta srca — srca prepunog drugih glasova.

Biblijski temelj
Isus danas uspoređuje svoje suvremenike s djecom na trgu. Jedna djeca sviraju, a druga se ne pomiču. Jedna plaču, a druga ostaju hladna. Poruka je jasna: ne želite se pokrenuti, ne želite odgovoriti, ne želite čuti.
A neposredno prije toga Isus govori o Ivanu Krstitelju, glasu koji viče u pustinji, glasu koji budi srce. Ali tko ne želi slušati, neće čuti ni glas anđela, ni glas proroka, ni glas Boga.

Duhovna analiza – pogled u sebe i svijet
Danas nije teško otvrdnuti srce. Dovoljno je — živjeti prebrzo. Digitalno doba naučilo nas je stalnoj distrakciji: pokretne slike, brze informacije, neprestane obavijesti. Sve nam okupira pažnju, osim onoga što spašava. Srce se lako pretvori u ekran: stalno osvježavamo, stalno skrolamo, stalno očekujemo nešto novo, a najdublje poruke ostaju neprimijećene.
Ravnodušnost se ne rađa iz zla, nego iz prezasićenosti. Kad sve čuješ — više ništa ne slušaš. Kad stalno reagiraš — više ništa ne osjećaš. Kad stalno bježiš u buku — tišina Boga postane neprepoznatljiva.
Isusovi suvremenici nisu bili zli. Bili su zasićeni. I zato hladni. To je i naša opasnost.

Poziv na obraćenje
Obraćenje počinje jednim jedinim korakom: dopusti da te nešto dotakne. Bog ne može ući u srce koje se ničim ne da dirnuti. Zato te Evanđelje danas poziva: dopusti da te jedna riječ pogodi, dopusti da te jedna misao zaboli, dopusti da te jedna Božja istina probudi, dopusti da tvoja hladnoća popusti i dopusti da ti srce opet osjeti.
A to znači: prestani bježati od sebe, prestani živjeti u neutralnosti, prestani se skrivati u ravnodušnosti.
Bog ne može govoriti čovjeku koji je zatvorio prozor duši.

Adventski čin za današnji dan
Isključi danas barem 30 minuta sve zvukove svijeta — mobitel, televiziju, glazbu, poruke. I reci samo jednu rečenicu: „Gospodine, daj da Te ne prespavam.“
Potom pročitaj Evanđelje dana i pusti da jedna riječ u tebi ostane. Bez analize. Bez obveze. Samo jedno:
poslušaj.

Riječ Nade
Advent nas ne razoružava optužbama, nego nas vraća onome što je najljepše: Bog ne odustaje od gluhog naraštaja. Ako mi više ne slušamo — On govori još nježnije. Ako mi bježimo — On ide za nama. Ako mi otvrdnemo — On omekšava.
On je i danas u glasu Ivana koji poziva na obraćenje. On je i danas u glasu Krista koji sjeda s grešnicima.
On je i danas u tišini koja šapće: „Vrati mi svoje srce.“ Nada ne dolazi iz čovjekove savršenosti, nego iz Božje upornosti da nas dotakne. I zato — Nada nije nestala. Nju samo treba opet čuti.

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.