Došašće 2025. - Ususret Nadi

TREĆI TJEDAN DOŠAŠĆA: Radost Došašća ne rađa se iz savršenih okolnosti, nego iz blizine Boga koji dolazi

Treći tjedan Došašća postaje put: od površne radosti prema radosti koja ostaje, od straha prema povjerenju, od kontrole prema predanju i od pitanja prema otvorenosti srca.

Autor: P. Anto Bobaš
event 13.12.2025.
Photo: Pixabay

Treći tjedan Došašća u liturgiji započinje pozivom koji iznenađuje: „Radujte se!“ U svijetu ranjenom brigama, umorom i strahom od budućnosti, ta se zapovijed često čini gotovo neprimjerenom. A ipak, Crkva je upućuje upravo tada — ne kao površnu utjehu, nego kao čin vjere.
Radost Došašća ne rađa se iz savršenih okolnosti, nego iz blizine Boga koji dolazi. I upravo zato treći tjedan Došašća nije bijeg od stvarnosti, nego hod srca: od radosti koja se tek rađa, preko straha, odluke, prihvaćanja vlastite povijesti i ustrajne molitve, sve do povjerenja koje se usuđuje izgovoriti: „Neka mi bude.“
Razmišljanja koja slijede ne nude gotove recepte ni brze odgovore. Ona prate stvarni život — s njegovim ranama, čekanjima, neizvjesnostima i tihim nadama. U njima susrećemo radost koja se boji, vjeru koja se koleba, molitvu koja dugo šuti, ali i Boga koji ne prestaje dolaziti.
Treći tjedan Došašća tako postaje put: od površne radosti prema radosti koja ostaje, od straha prema povjerenju, od kontrole prema predanju i od pitanja prema otvorenosti srca.
Na tom putu susrećemo Ivana Krstitelja, Zahariju i Elizabetu, Josipa i Mariju, ali u njima prepoznajemo i sebe. Njihove riječi, šutnje i odluke postaju ogledalo našega vlastitog Došašća.
Niz razmišljanja kroz tjedan želi biti tiha pratnja u danima kada se Bog približava. Ne bučno, ne nasilno, ne preko izvanjskih znakova — nego kroz povjerenje koje se rađa u srcu. Jer Došašće ne završava razumijevanjem svega.
Došašće završava onoga trenutka kada se čovjek usudi reći: „Evo me.“

Pročitaj više

Njihovi glasovi nisu bili savršeni po mjerilima svijeta, ali su bili istiniti — nosili su u sebi težinu života, ali i mir koji dolazi iz vjere. Oni nisu pjevali da bi se čuli, nego da bi izdržali, da bi molili, da bi ostali.

Premda je Uskrs najvažniji blagdan i kod protestantskih crkava, Veliki petak je stekao posebno, središnje značenje za protestante. Za to je presudan bio Lutherov teološki smjer usmjeren na takozvanu „teologiju križa“ kao suprotnosti tadašnjoj dominantnoj “teologiji slave”.

Mnogi se izvlače površnim prigovorima kako svećenik komu se ispovijedaju nije ništa bolji od njih, kako je i on čovjek, kako je možda i gori od njih. Sve to može biti istina. Svećenik baš kao i svaki vjernik odgovara pred Bogom za svoje čine i svoju vjernost, a isto tako kao i svaki vjernik ima potrebu pred nekim svojim kolegom obaviti svoju redovitu ispovijed. Ali kad aktivno ispovijeda onda je on u službi sakramenta, opunomoćenik Crkve, radi nešto u ime Isusovo, i onda je nad njim i nad tim činom što izvršuje autoritet Krista i Crkve.