U trenucima ljudske patnje riječi imaju posebnu težinu. One mogu otvoriti prostor nade, ali ponekad i nenamjerno produbiti osjećaj boli. Među rečenicama koje se često izgovaraju u vjerskim zajednicama, obiteljima i prijateljskim krugovima, osobito kada se netko suočava s psihičkom ili emocionalnom teškoćom, nalazi se naizgled jednostavna i dobronamjerna poruka: „Samo više moli.” Ona se izgovara s iskrenom željom da se pomogne, uvjerenjem da je vjera izvor snage i da je Bog onaj koji liječi. Ipak, umjesto da donese utjehu, ove riječi ponekad ostavljaju dojam da je patnja još teža i osobnija.
U suvremenom društvu, u kojem se sve više govori o mentalnom zdravlju, ali istodobno i dalje postoji snažna stigma vezana uz psihičke poteškoće, vjernici se često nalaze u složenoj poziciji. S jedne strane, pozvani su na povjerenje u Boga, molitvu i duhovni život, a s druge strane suočavaju se s anksioznošću, depresijom, traumama i unutarnjim krizama u potrazi za smislom, koje ne nestaju unatoč iskrenoj molitvi. Kada se patnja svodi na pitanje „nedostatka molitve” ili „slabe vjere”, osoba može steći dojam da je njezina bol ne samo psihički problem, nego i duhovni neuspjeh.
Takav pristup otvara niz važnih pitanja. Što zapravo poručujemo kada nekome tko pati kažemo da se samo treba više moliti? Kakvu sliku Boga, vjere i čovjeka time prenosimo? I gdje u toj poruci ostaje prostor za ljudsku ranjivost, granice i potrebu za podrškom? Iako molitva ima duboko i nezamjenjivo mjesto u duhovnom životu, problem nastaje kada se ona pretvara u univerzalni odgovor na svaku vrstu patnje, uključujući psihičku.
Što takva poruka komunicira?
Na prvi pogled, rečenica „samo više moli” djeluje jednostavno, dobronamjerno i ohrabrujuće. Dolazi iz srca, iz želje da se drugome pomogne i podsjeti ga na Boga kao izvor snage i utjehe. Ipak, ispod te kratke poruke često se kriju značenja koja nisu uvijek svjesna onome tko ih izgovara, ali mogu snažno utjecati na onoga tko ih prima, osobito ako se već nalazi u stanju psihičke ili emocionalne iscrpljenosti.
Kada se osobi koja pati kaže da se „samo treba više moliti”, poruka koja se često neizravno prenosi jest da je njezina patnja posljedica nečega što ona sama ne čini dovoljno dobro. Ako bol ne prolazi, ako tjeskoba ne jenjava ili se depresija produbljuje, lako se može zaključiti da molitva nije dovoljno česta, iskrena ili „ispravna”. Tako se odgovornost za patnju djelomično prebacuje na osobu koja već nosi težak teret, a njezina bol se tumači kao znak osobnog propusta.
Uz to, ova poruka često nosi i pretpostavku o slabijoj vjeri. Patnja se, svjesno ili nesvjesno, povezuje s duhovnom nedoraslošću, kao da je snažna vjera jamstvo unutarnjeg mira i emocionalne stabilnosti. U takvom okviru nema dovoljno prostora za složenost ljudskog iskustva, za činjenicu da i duboko religiozni ljudi mogu patiti, sumnjati, osjećati strah ili prazninu. Umjesto da vjera bude oslonac u patnji, ona ponekad postaje mjerilo nečije „uspješnosti” kao vjernika.
Posebno je problematično kada se patnja svodi isključivo na duhovni problem. Time se zanemaruju emocionalni, biološki, traumatski i životni čimbenici koji često stoje u pozadini. Anksioznost, depresija ili emocionalna iscrpljenost ne nastaju zato što netko ne moli dovoljno, nego su često rezultat dugotrajnog stresa, gubitaka, neizražene boli ili narušenih odnosa. Kada se sve to zanemari, osoba može osjećati da njezina stvarna iskustva nisu prepoznata ni shvaćena.
Na kraju, poruka „samo se više moli” često stvara dojam da je rješenje jednostavno i lako dostupno, ali da osoba sama ne uspijeva do njega doći. Takva poruka, iako izrečena s dobrim namjerama, može biti obeshrabrujuća. Umjesto osjećaja podrške, osoba može doživjeti dodatni pritisak i uvjerenje da ne samo da pati, nego i da u toj patnji „ne uspijeva” kako bi trebala. Umjesto nade, javlja se sram, povlačenje i osjećaj da je bolje o boli šutjeti.
Za nekoga tko se već bori s unutarnjom boli, ovakve poruke mogu biti duboko destabilizirajuće. Umjesto da se osjeti viđenim i prihvaćenim, osoba može steći dojam da njezina patnja predstavlja dokaz slabosti ili osobnog neuspjeha. U takvom ozračju bol se ne smanjuje, nego se produbljuje, a put prema stvarnoj pomoći postaje još teži i usamljeniji.
Biblijski pogled na patnju
Biblija obiluje primjerima ljudi koji pate unatoč dubokoj vjeri, pokazujući da patnja nije znak slabosti, nego sastavni dio ljudskog iskustva. Job, pravedan i odan Bogu, doživljava velike gubitke, bolesti i emocionalnu bol. Njegovo iskustvo pokazuje da netko može ostati vjeran i u ekstremnim životnim izazovima te da patnja nije kazna, nego prilika za rast, strpljenje i produbljivanje vjere.
Psalam 88 jedan je od najmračnijih psalama, u kojem psalmist iskreno izražava osjećaj napuštenosti i duboke tuge. Tekst završava bez jasno izražene utjehe, pokazujući da i pobožni ljudi prolaze kroz trenutke očaja i osjećaj Božje šutnje. Isus u Getsemaniju, prije svoje muke, doživljava duboku tjeskobu. On se moli i predaje Bogu, pokazujući da i onaj koji je savršeno povezan s Bogom može osjećati emocionalnu napetost i potrebu za unutarnjim osloncem.
Kralj David prolazi kroz mnoge izazove, uključujući izdaje, gubitke i progonstva. Njegovi psalmi često izražavaju duboku bol i sumnju, ali i stalnu predanost Bogu, pokazujući kako vjera i patnja mogu koegzistirati. Prorok Ilija, nakon velikih duhovnih pobjeda i čuda, doživljava duboku depresiju i osjećaj bespomoćnosti, govoreći Bogu: „Dosta mi je, Gospode!” Njegovo iskustvo pokazuje da i veliki proroci prolaze kroz emocionalne krize, ali i dalje traže Božju prisutnost. Apostol Pavao u Novom zavjetu često govori o trpljenju i izazovima u svom životu, iako je predan širenju evanđelja. Njegova iskustva pokazuju da vjera pruža snagu i smisao, ali ne eliminira izazove i emocionalne teškoće.
Svi ovi primjeri jasno pokazuju da patnja nije nužno znak slabosti vjere niti Božjeg odustajanja, nego sastavni dio ljudskog iskustva kroz koji se vjera može produbiti i osnažiti. Vjera i molitva u takvim trenucima služe kao oslonac, prostor za izražavanje osjećaja i alat za unutarnju snagu, a ne kao jednostavan lijek koji uklanja svaku teškoću.
Kako vjeru i molitvu povezati s emocionalnim iscjeljenjem
U suvremenoj psihologiji postoji pojam duhovnog zaobilaženja ili spiritual bypassing. On označava situaciju u kojoj se religijske ili duhovne ideje koriste kako bi se izbjeglo suočavanje s emocionalnom boli, traumom ili unutarnjim sukobima. Na prvi pogled, ovakav pristup može izgledati kao znak snažne vjere ili sposobnosti pozitivnog razmišljanja, no u stvarnosti često blokira proces iscjeljenja i produbljuje unutarnju patnju. Kada se emocionalna bol prekriva formulama poput „Bog će to riješiti”, osoba se udaljava od vlastitih osjećaja i iskustava, umjesto da ih iskreno prepozna, procesuira i preda Bogu. Takvo odgađanje suočavanja može biti posebno opasno kod trauma, gubitaka ili kroničnih psihičkih problema, jer se rana ne liječi, nego samo prekriva slojem vjerskog ili moralnog „objašnjenja”.
Sličan učinak imaju i poruke poput „Treba samo oprostiti” ili „Raduj se u Gospodinu”. Iako te riječi same po sebi nose pozitivnu dimenziju, kada se primjenjuju bez prostora za žalovanje, tugu ili ljutnju, onemogućuju prirodan proces suočavanja s boli. Očekivanje da osoba odmah „oprostiti” ili „biti radosna” često stvara dodatni pritisak i osjećaj neuspjeha. Umjesto oslobađanja i olakšanja dolazi do zatomljavanja osjećaja, što dugoročno može dovesti do unutarnje napetosti, emocionalne iscrpljenosti i dodatnog stresa.
Ovdje se otvara važno pitanje: kako bismo, umjesto pojednostavljenih i ponekad štetnih poruka, mogli prenijeti podršku koja zaista prati osobu u njenoj boli? Zrelija komunikacija ne umanjuje vjeru, nego je utjelovljuje kroz stvarnu prisutnost i suosjećanje. Primjeri takve podrške uključuju jednostavne, ali snažne poruke poput: „Vidim da ti je teško” ili „Nisi sam/a u ovome, Bog je s tobom i prati te, a i ja sam uz tebe”. Ove izjave priznaju stvarnost boli i pravo osobe na osjećaje, bez osude ili brzih „duhovnih rješenja”. Istovremeno naglašavaju Božju prisutnost kao izvor snage i utjehe, dok osoba dobiva prostor da izrazi svoje emocije, traži pomoć i procesuira patnju na način koji gradi unutarnju otpornost i osjećaj sigurnosti.
Također je važno istaknuti da molitva jest snažan oslonac, ali ne smije zamijeniti stvarnu pomoć ili profesionalnu podršku. Poruke poput: „Molitva može biti oslonac, ali ne moraš kroz ovo prolaziti bez pomoći” ili „Bog djeluje i kroz ljude, znanje i terapiju” pokazuju ravnotežu između vjere i odgovornog pristupa vlastitom zdravlju.
Na taj način vjera postaje izvor snage koji ne poriče složenost ljudskih emocija, već ih prihvaća i prati. Umjesto da zatvara prostor za tugu i zabrinutost, zrela poruka otvara prostor za iskrenost, razumijevanje i konkretne korake prema ozdravljenju. Takav pristup omogućuje da molitva i duhovnost istinski budu podrška, dok osoba istovremeno ima mogućnost tražiti pomoć, izražavati svoje osjećaje i graditi put prema cjelovitom i zdravom životu.
(Matija Vojvodić je psihoterapeut koji kroz pisanje istražuje emocije, odnose i unutarnji rast, približavajući ih stvarnim životnim situacijama s kojima se svi susrećemo. U svojim tekstovima spaja dugogodišnje iskustvo rada s ljudima i vjeru, koja mu osvjetljava put i pruža smisao.)
