Vrijeme u kojem živimo najtočnije se može opisati kao organizirano ludilo. Jer što misliti o psihijatru, voditelju psihijatrijske klinike za adolescente, koji na otvorenju klinike izjavljuje da „dječji psihijatar treba biti malo paranoidan i malo erotoman“? Ili tvrdnjama da su ubojstva žena povezana s molitvom na Trgu, ili o nadbiskupu koji osuđuje javnu molitvu krunice? Ili o parlamentu koji glasa za rezoluciju prema kojoj je pobačaj najviše civilizacijsko dostignuće? Popis sličnih pojava mogao bi ispuniti cijelu knjižnicu svezaka.
Drugi točan opis našega vremena bio bi institucionalizirani narcizam; stav da sve svoje želje treba ispuniti, bez ustezanja i odgode. Božić je svjetlo u toj tami. Isus iz Nazareta, čiji je život opisan u evanđeljima, svjetlo je koje „u tami svijetli i tama ga ne obuze“. Isusovo rođenje promijenilo je sve. Promijenilo je razumijevanje toga što znači biti čovjek i što znači biti Bog. Podcrtao je da su i siromašni i bolesni stvoreni na sliku Božju, da je put do spasenja pokajanje i oproštenje, te da je ljubav žrtva. Jasnoća njegova nauka i ljestvica postavljena u visine – da i neprijatelje treba ljubiti i da je i pogled pun požude grijeh u srcu – čine ga Svjetlom svijeta. A budući da se na svijetlu jasno spoznaje što je istinito a što lažno, što dobro a što zlo, te da se tama pred svjetlom povlači, bio je i ostao kontroverzan lik. Dok je u pastirima, anđelima i mudracima iz daljine njegovo rođenje izazvalo veliku radost, kralj Herod vidio je u njemu prijetnju za svoju vlast te je dao poubijati sve dječake do dvije godine starosti u Betlehemu i okolici, kako bi bio siguran da je Isusu odsječen put. Svjetlo je ipak izmigoljilo tami i tama ga nije nadvladala – zato je Božić čista radost!
Što mi to slavimo?
„Zar jaslice nisu zabranjene?“ pitala je ove godine svoju nastavnicu učenica jedne zagrebačke gimnazije, nakon što je njezina skupina došla s idejom da za školski božićni sajam naprave jaslice. „Kad sam bio dječak, bilo je neprihvatljivo – ili barem nepoželjno – slaviti Božić. (…) One koji su slavili Božić označavali su ljudima koji su zaostali u prošlosti, ljudima koji ne razumiju suvremene tokove povijesti, pa i ljudima koji se – slaveći Božić – suprotstavljaju općeprihvaćenim društvenim vrijednostima. Gradski trgovi i ulice nisu se ukrašavali uoči Božića, nego tek poslije njega“, zapisao je književnik Stjepan Lice u jednoj od svojih priča o Božiću. Situacija se, dakle, nije bitno promijenila, od šezdesetih godina kada je Lice bio dječak, do danas. U toj i drugim pričama opisuje materijalno skromne Božiće svoga djetinjstva, kada je možda baš zbog skromnosti slavlja razumio bit Božića, koji je u njemu budio neopisivu radost. Miris voštanica na boru i jedna obična glazbena kutija postali su izvorom trajne božićne radosti kojom će se književnik kasnije hraniti cijeli svoj život.
Danas je situacija slična. Jaslica pocentru Zagreba ponegdje ima. Osobito u izlozima nekih zlatarnica i u suvenirnicama. No one i jesu gotovo samo to – suvenir. Poželjno je kupovati, jesti, trošiti i kititi – u čemu se natječu razni influenceri – pa su domovi, balkoni i prozori ljudi koji nisu praktični vjernici okićeni borovima i svjećicama već u studenome. U fantazmagoriji američkoga kiča svjetlo Božića skriveno je, stidljivo i prognano na rubove – kao i dijete Isus rođeno u spilji, „jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“. No to je svjetlo i dalje moguće naći; kao što je mudrace vodila zvijezda a pastire anđeo, tako i danas mise zornice, potrebiti koje darivamo, zvuci božićne glazbe, osmijesi na licima ljudi i zajedništvo oko mirisnog stola utjelovljuju Božić; Bog je došao k nama i „nastanio se među nama“.
Engleski pisac Gilbert Keith Chesterton proglasio je Božić najparadoksalnijim blagdanom u povijesti jer – tada se „rođenje jednoga Beskućnika slavi u svakome domu“. No što se to, dakle, slavi? Ne zimski blagdani, ne nova izvedba Orašara, nego rođenje utemeljitelja zapadne civilizacije – Isusa Krista – iz čijeg života i naučavanja proizlazi sve ono najbolje u toj civilizaciji; socijalna osjetljivost, obrazovne ustanove, dragulji umjetnosti, ljudska prava. Bio stoga netko kršćanin ili ne – kao što je jednom točno primijetio predsjednik Milanović – slavi se i čestita Božić, a ne „blagdani“ ili „praznici“ – koji su, kao što i sama riječ kaže, prazni. Božić je danas u javnosti više-manje praznik; dan kada se ne radi, nego dekorira i jede s obitelji i rodbinom. Njegov je sadržaj ipak nešto drugo; svjetlo i radost zbog rođenja povijesnog čovjeka Isusa iz Nazareta koji je toliko značajan da nam se u njemu približio Bog.
Zašto je mali Isus opasan?
Mali Isus bio je i ostao mnogima problematičan, čak opasan. Sv. Edith Stein, njemačka filozofkinja židovskoga podrijetla koja je ubijena u Auschwitzu, 1931. – u napetom razdoblju međuraća – napisala je lucidnu meditaciju „Misterij Božića“. Tekst počinje idilično: „Kada dani postanu kraći, kada se – kao inače zimi – javi koja pahulja snijega, tiho i blago javlja se misao o Božiću, i iz puke riječi izlazi čarolija koja dotiče svako srce.“ Festival ljubavi i radosti – to je Božić većini ljudi, piše Stein. Međutim, vrlo brzo tekst postaje ozbiljan. Nakon Božića liturgija obilježava blagdan sv. Stjepana, prvomučenika ubijena kamenovanjem, čime se otkriva i druga strana događaja u jaslicama; pratitelji Djeteta u jaslama, osim pastira i mudraca, nevina su dječica, poklana zbog Herodova straha od naviještenog vladara. „Mir ljudima dobre volje“, pjevali su anđeli nad štalicom, ali nisu svi dobre volje, primjećuje filozofkinja Stein. Kao da je slutila da će 1933. ući u zatvoreni karmelski samostan, uzeti ime Terezija Benedikta od Križa, i nakon devet godina redovništva pridružiti se Djetetu u jaslama u njegovu križu.
Jaslice jasno upućuju na križ. Dijete Isus i svi koji su njegovi jesu i bit će percipirani kao opasnost onima kojima Isus i njegova poruka ne odgovaraju, jer se suprotstavljaju njihovim uvjerenjima i ponašanju. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“, zapisao je Ivan Evađelist. Uz jasle, u kojima je položeno Dijete, bili su Marija i Josip, žena i muškarac, a ne dva muškarca, kako bi htjeli izrađivači alternativnih jaslica. Isusov govor o istini i pravdi učinio ga je nepoželjnim i opasnim već kao novorođenče. Novorođeno dijete, koje zahtijeva brigu i skrb uz stavljanje vlastite komocije i planova po strani, često je nepoželjan gost i prijetnja „pravima“. To je razlog žrtvenosti djece koja ostaju suputnici Djeteta u jaslama koje će ubrzo na križ.
Radost, jer svi smo djeca Božja
„A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime“, kaže proslov Ivanova Evanđelja, dajući odgovor na pitanje zašto je Isus došao. To da smo djeca Božja, a međusobno braća i sestre, čini život mjestom na kojem je dobro biti. Ako je Bog postao čovjekom, dobro je što sam ja čovjek. To na nenadmašan način izražava mjuzikl „Božićna priča“, jedna od mnogobrojnih adaptacija pripovijetke Charlesa Dickensa „A Christmas Carol“ (1843.), koji su nedavno uprizorili studenti zagrebačkoga KBF-a sa suradnicima. Glazba, koju potpisuje Michel Legrand, pršti radošću a tekst, čiji je autor Sheldon Harnick, pjeva o najljepšoj stvarnosti koju je Dijete Isus omogućilo: »Svi smo mi uistinu djeca Božja, listovi u jednoj knjizi, grašci u jednoj mahuni. Kapi smo u jednoj rijeci, grane jednoga stabla, stvoreni da budemo jedna obitelj. S tisuću očeva, majki, sestara i braće nikada nismo sami. Svako je srce i svaki um dio čovječanstva jer Nebo je osmislilo jednu obitelj«, kazuju stihovi songa »Jedna obitelj«. Protagonist Božićne priče, stari škrtac Ebenezer Scrooge, vidjevši u badnjoj noći svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, uspijeva shvatiti da je radost Božića upravo u tome: taj blagdan povezuje ljude jer je Bog čovjeka u Isusu povezao sa sobom. Stoga – sretan i blagoslovljen Božić svima! Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!
