U tišini Božića, među poznatim mirisima, svjetlima i običajima, često se događa nešto što lako previdimo – susret sa samima sobom i s onima koje volimo. Božić nas, htjeli mi to ili ne, zaustavlja. Usred užurbanosti, obveza i očekivanja, pred nas stavlja pitanje odnosa tj. s kim sam povezan, od koga sam se udaljio i što nosim neizgovoreno u sebi?
Kao terapeut, ali i kao čovjek, često svjedočim koliko blagdani mogu biti dvosjekli mač. Za neke su ispunjeni radošću, toplinom i blizinom, a za druge nose osjećaj praznine, usamljenosti ili tuge. Upravo u toj tišini Božića, koja može biti umirujuća, otvara se prostor za ono što nam je možda cijele godine izmicalo – za jednostavne, ali duboko važne riječi.
Postoje riječi koje ne zahtijevaju veliko objašnjenje, ali imaju snagu mijenjati odnose, omekšavati srca i zacjeljivati stare rane. To su riječi koje često podrazumijevamo, odgađamo ili prešućujemo, misleći da će biti vremena, da se “zna”, da nisu nužne. A upravo su one često najnužnije.
Hvala ti
Zahvalnost je jedna od najpodcjenjenijih emocija u bliskim odnosima. Često pretpostavljamo da se trud, prisutnost i briga podrazumijevaju, osobito u obitelji. No ljudima nije dovoljno samo davati – potrebno im je i priznanje. Reći „hvala ti” znači prepoznati da je netko uložio vrijeme, energiju ili emociju u odnos s nama. U terapijskom radu često se vidi koliko neizrečena zahvalnost stvara osjećaj nevidljivosti i potisnute ljutnje. S druge strane, iskreno „hvala ti” može obnoviti osjećaj vrijednosti i međusobnog poštovanja. Ono poručuje – vidim te i cijenim ono što daješ.
Volim te
Ove riječi često se smatraju suvišnima, osobito u dugotrajnim odnosima. Mnogi vjeruju da se ljubav pokazuje djelima, a ne riječima. Iako su djela iznimno važna, riječi imaju svoju posebnu ulogu. One stvaraju emocionalnu sigurnost i smanjuju nesigurnost koja se s vremenom može uvući u odnos. Djeca, partneri, roditelji – svi trebaju potvrdu da su voljeni, ne zato što su savršeni, nego zato što postoje. Izgovoriti „volim te” znači riskirati ranjivost, ali upravo ta ranjivost produbljuje bliskost. To je rečenica koja ne obećava savršenstvo, nego prisutnost.
Oprosti mi
Isprika je često najteža rečenica za izgovoriti jer zahtijeva suočavanje s vlastitim pogreškama. Ona traži da priznamo kako smo nekoga povrijedili, čak i onda kada to nismo namjeravali. U mnogim obiteljima i odnosima izostanak isprike stvara duboke, tihe rane. Ljudi se udaljavaju ne zato što se nešto dogodilo, nego zato što se o tome nikada nije razgovaralo. „Oprosti mi” ne znači da smo loši, nego da preuzimamo odgovornost za svoj dio odnosa. Ona ne briše prošlost, ali otvara prostor za povjerenje i mogućnost novog početka. U psihološkom smislu, isprika oslobađa i onoga tko je prima i onoga tko je izgovara.
Značiš mi
Ove riječi možda ne zvuče spektakularno, ali u sebi nose snažnu poruku: „Ti imaš mjesto u mom životu.” U svijetu u kojem se ljudi često osjećaju zamjenjivo, nevidljivo ili nedovoljno važno, ove riječi mogu biti duboko iscjeljujuće. One potvrđuju vrijednost odnosa i prisutnosti drugoga, bez uvjeta i velikih objašnjenja.
Zašto su ove riječi toliko važne upravo za Božić?
Zato što Božić, u svojoj biti, govori o odnosu – o blizini, utjelovljenju ljubavi i susretu. Ne o savršenstvu, nego o dolasku u ljudsku krhkost. Upravo zato ovaj blagdan može biti prilika da se ne trudimo oko savršene atmosfere, nego oko iskrenosti.
Mnogi ljudi nose uvjerenje da moraju prvo „riješiti sebe” da bi mogli govoriti o osjećajima. No istina je često obrnuta: izgovorene riječi otvaraju prostor da se stvari počnu mijenjati. One ne zahtijevaju da budemo spremni, nego da budemo prisutni.
Naravno, ove riječi ne jamče da će svi odnosi postati jednostavni ili da će se sve rane odmah zatvoriti. Ali one su početak. U terapijskom smislu, one predstavljaju prvi korak prema emocionalnoj povezanosti, regulaciji odnosa i smanjenju unutarnje napetosti. Izgovorene u pravom trenutku, mogu imati veći učinak od dugih razgovora i objašnjenja.
Ovaj Božić možda neće biti savršen. Možda će biti pomalo bučan, pomalo tih, pomalo težak. No može biti stvaran. Može biti prilika da nekome darujemo ono što se ne kupuje i ne zamata – riječ koja ostaje. Zato, u tišini Božića, prisjetite se svojih bližnjih. Ne onako kakvima zamišljate da bi oni trebali biti, nego onakve kakvi jesu. Promislite o riječima koje imaju snagu mijenjati srca. Možda baš ove četiri riječi postanu tvoj najvažniji dar ovih božićnih blagdana.
(Matija Vojvodić je psihoterapeut koji kroz pisanje istražuje emocije, odnose i unutarnji rast, približavajući ih stvarnim životnim situacijama s kojima se svi susrećemo. U svojim tekstovima spaja dugogodišnje iskustvo rada s ljudima i vjeru, koja mu osvjetljava put i pruža smisao.)
