Nimalo neočekivano, u ovo se božićno vrijeme ponovno pojavljuju napisi koji žele podsjetiti kako se Božić „nekada“ slavio u bivšoj socijalističkoj državi. Jedan takav, pisan u tonu kulturne kronike i društvene reminiscencije, donosi niz „činjenica“ o tome kako je Božić bio polulegalan: kako se radilo, kako su učenici izostajali iz škole, kako su se ljudi okupljali po stanovima i restoranima, kako se pjevalo, pilo iz dobrih boca i kako se, unatoč svemu, Božić ipak slavio.
Na prvi pogled riječ je o sadržaju koji želi podsjetiti mlađe generacije na jedno povijesno razdoblje. No već nakon nekoliko redaka postaje jasno da autor ne govori iz vjerničke perspektive, nego iz kulturno-elitne, gastronomske i nostalgične pozicije, u kojoj Božić prestaje biti otajstvo vjere, a postaje društveni običaj, kulturni znak i povod za okupljanje. I upravo tu započinje problem.
Božić kao „kulturni događaj“, a ne kao otajstvo vjere
U opisu badnje večeri dominiraju kavijar, šampanjci, vina, restorani, gurmanski detalji i društvo „pametnih i mladih ljudi“. Sve to može biti simpatično kao privatna bilješka ili osobni doživljaj, ali kada se takav okvir koristi da bi se držala lekcija o tome kako se „nekad živio Božić“, tada se promašuje njegova bit. Jer Božić se nije održao kroz povijest zahvaljujući restoranima, kavijaru ili elitnim krugovima, nego zahvaljujući vjeri običnih ljudi.
Božić su nosile bake koje su tiho palile svijeću. Očevi koji su riskirali posao da odu na polnoćku. Majke koje su učile djecu moliti. Ljudi koji nisu smjeli javno reći da vjeruju, ali su duboko znali komu pripadaju.
Tako, kad se takva u sjećanja nude kao „lekcija mlađima“ gotovo da u njima nema riječi o Kristu, o Euharistiji, o molitvi, o ispovijedi, o čežnji za Bogom. A bez toga govor o Božiću ostaje tek – kulturna anegdota.
Polulegalan nije bio Božić, nego vjera
Istina, Božić u socijalizmu nije bio državni blagdan. No reći da je bio „polulegalan“ bez dubljeg konteksta može biti i varljivo. Problem nije bio u datumu, nego u vjeri.
Kršćanska je vjera bila smatrana nepoželjnom, zaostalom, pa i opasnom. Mnogi su zbog nje trpjeli stvarne posljedice — u školi, na poslu, u vojsci, u društvu. To nije folklor, nego povijest savjesti. Zato je pomalo nepošteno govoriti o „opuštenim badnjacima“ uz vino i restorane, a prešutjeti cijenu koju su mnogi platili upravo zato što su Božić shvaćali ozbiljno — kao susret s Bogom, a ne kao društveni događaj.
Crkve nisu bile pune zbog nostalgije, nego zbog vjere
Često se danas ponavlja teza da su crkve „nekad bile punije“. To može biti točno u brojkama, ali pogrešno u tumačenju. Crkve nisu bile pune zato što je to bilo moderno, niti zato što se tražila društvena vidljivost. Bile su pune jer je vjera bila mjesto otpora, utočišta i nade. Ljudi su dolazili jer su vjerovali, jer im je Bog bio oslonac, jer su u polnoćki prepoznavali svjetlo koje tama ne može ugasiti.
Danas su crkve možda manje pune, ali oni koji dolaze, dolaze slobodno. Ne iz prkosa sustavu, nego iz osobnog izbora. I to je također znak vremena koji zaslužuje poštovanje, a ne podsmijeh.
Mladi ne trebaju lekcije – trebaju svjedočanstvo
Posebno je problematično kada se mlađima „od 40“ drže lekcije s visine: kako oni ne znaju, nisu poučeni, nisu upućeni. Mladi danas ne traže povijesne dosjetke ni gastronomske eseje. Traže smisao, istinu i autentičnost. Ako im želimo govoriti o Božiću, moramo govoriti o: Bogu koji postaje čovjek, smislu patnje i nade, tišini koja liječi, svjetlu koje ne ovisi o režimima te o vjeri koja se ne nosi kao kulturna značka. To se ne prenosi ironijom, nego svjedočanstvom.
Božić nije uspomena – nego događaj
Božić nije muzejski eksponat jedne epohe. Nije „nekad bilo bolje“. Nije kulturni relikt koji treba tumačiti mlađima. Božić je uvijek sada. Danas. Ovdje. Božić je Krist koji dolazi i danas — u svijet zbunjen, bučan, često površan, ali duboko gladan smisla. I zato se priča o Božiću može svesti na priču o jelima, pićima i društvenim običajima. Ako o Božiću govorimo bez Krista, govorimo o svemu — osim o Božiću.
I zato vrijedi reći jasno, ali bez gorčine: nije problem što se danas Božić slavi drukčije nego nekad. Problem je kad se o Božiću govori bez vjere, a drugima se pritom dijele lekcije.
Božić se ne mjeri kavijarom. Ne mjeri se nostalgijom. Ne mjeri se statistikama. Božić se mjeri samo jednim: ima li u njemu mjesta za Spasitelja koji se rađa. Za Isusa Krista.
