„Prozori kuće mogu biti samo ljudi“, zapisao je jednom Stjepan Lice. U ovo božićno vrijeme, kad se oko nas nižu slike idiličnih domova, dobro se zapitati imamo li dom. Dom nije samo mjesto stanovanja. Dom je okupljenost. Pripitomljen prostor. Umreženost u bliske odnose. To je mjesto blizine i zajedništva, pripadanja. Današnje doba moglo bi se opisati kao doba bezdomnosti. Nije samo stvar u tome da je kriza tržišta nekretnina dovela do nemogućnosti mnogih ljudi da kupe stan ili kuću. Stvar je u tome da smo fragmentirani; prostor u kojem spavamo i (možda) jedemo doživljavamo kao hotel. Nemamo dom, ne znamo kako do njega doći, a možda ga više i ne priželjkujemo. Dobili smo slobodu u ruhu neovisnosti, ali izgubili smo gnijezdo zvano dom. Dom je mikrosvijet, kozmos u malom. Kukuljica smisla i sigurnosti koja ipak nije zatvorena. Kontekst u kojem možemo biti mi, i biti s drugima. Iz kojeg možemo otputovati, ali se uvijek i vratiti…i primati goste, jer „neki, i ne znajući, ugostiše anđele“ (Heb 13, 2).
Doba bezdomnosti: „somewhersi“ i „anywhersi“
U jednoj prepisci s politologom Jakovom Žižićem, pitala sam ga: “Što misliš, kako će izgledati svijet budućnosti?” „Pretpostavljam da ćemo živjeti u geografskim enklavama“, odgovorio je. „S jedne strane velika urbana središta s visokoobrazovanim mobilnim kadrovima i uslužnom klasom migranata koja im pruža jeftine usluge, a s druge strane manji i srednji gradovi u kojima su ljudi ukorijenjeni i povezani. Oslanjajući se na Patricka J. Deneena, to sam nazvao podjelom između klase s laptopom koja je svugdje doma i klase ljudi koja svijet doživljava kao mjesto obiteljskih kuća naslijeđenih od očeva i djedova“, pojasnio je. Prve je nazvao „anywhersi“ a druge „somewhersi“.
Pogodio me u glavu i počela sam razmišljati. S jedne strane, dom doista može biti bilo gdje – ondje gdje su nam bliski ljudi, obitelj i prijatelji. Dom je svugdje moguće saviti. S druge strane, dom je prostor kojem pripadamo, u koji smo ukorijenjeni; u kojem jesmo to što jesmo. Gdje se možemo odmoriti od buke svijeta, gdje ne stavljamo maske. S druge strane, prostor određuje čovjeka, htio on to ili ne. Količina svjetla, razvedenost i vrsta reljefa, struktura prostora i raspored u njemu, vibra ljudi, boje, jezik, zvukovi, sve nas to oblikuje. Dom izrasta iz tog supstrata. A gdje rado provodimo vrijeme, tu ugošćujemo i druge. Dom je mjesto tradicije, ali i obnavljanja života.. „U lipom jaziku gdje ča slaje zvoni“, kako je pisao Ujević parafrazirajući Marka Marulića Delmatu, koji je bio poznat po svojim plandovanjima u ljetnikovcu na Šolti, s nerazdruživim prijateljima. Amerikanke Carrie Gress i Noelle Mering tijekom posljednjih su godina razvile teologiju doma, koju su u Hrvatsku prenijele Ksenija Katavić i Josipa Zelenika. Mnoge ideje koje slijede njima imam zahvaliti. Međutim, moja je vokacija filozofija pa ću pored već postojeće teologije doma pokušati ponuditi jednu filozofiju doma – objašnjenje što je to dom i razloge zbog kojih čovjek treba dom, naprosto stoga jer je čovjek.
Dom je fokus – sveto središte
Prije no što su prije desetak tisuća godina otkrili poljoprivredu i počeli graditi stalne domove, ljudi su bili nomadi. Neki su to još i danas… a neki su to tek danas – digitalni nomadi. No čak su i selioci svojim šatorom oponašali uređeni svijet tj. kozmos, kojega su dio. Dom, ako je i šator, nije bilo kakav prostor, usputna jazbina. Dom je pomno osmišljen i uređen prostor, povlašten i svet. Mikrokozmos tj. lijepa struktura svemira u malom. U njemu vlada smisao. Svaka stvar ima svoje značenje. U sredini je šatora redovito bila osovina – stup – koji predstavlja stablo svijeta, stup svemira. Blizu njega je i ognjište – mjesto gdje se pripravlja hrana, gdje se ljudi okupljaju i razgovaraju, pripovijedajući priče o bogovima i junacima, a kasnije o Bogu i Njegovim djelima. Latinska riječ focus koja danas znači „usredotočenost“ nekada je značila „ognjište“, pa nije neobično da je talijanska riječ za vatru fuoco. Biti uz ognjište znači ne samo grijati se s drugima, nego biti sabran, usredotočen, biti pri sebi. Danci i dan danas, kao uostalom i drugi sjevernjački narodi, rado biraju kamine s otvorenim ognjištem. Nije to samo stoga što je grijanje na drva jeftinije; točka okupljanja i osjećaj ugodne topline prvi su razlog za to. Ima li išta ugodnije od vatre u kaminu? Pa ako i nemamo kamina, dom mora imati svoj fokus; središnju, svetu točku, oko koje se okupljamo i kojoj se uvijek vraćamo. Uz koju smo pri sebi i pri drugima. To može biti kuhinjski ili blagovaonički stol…a može biti i stolić između kauča i fotelje. To može biti i tepih na koji će svi posjedati, u krug, kao što je običaj na Istoku. U nastavku predlažem trinaest „vrata“, trinaest istina ljudske naravi koje mogu pomoći pri izgradnji doma.
Prva vrata: Pospremi sobu
„Pospremi sobu!“, planetarno je popularan savjet Jordana Petersona. Želimo li urediti svoj duh, moramo početi uređivanjem sobe – jer vanjski je prostor zrcalo našega unutarnjeg stanja. Dom je produžetak našega bića. Prema tome kakvi smo oblikujemo dom – u red ili nered – a onda taj dom oblikuje nas, te postajemo poput njega. Neuredan i prljav životni prostor nerijetko je znak psihičkih turbulencija i ponora tj. nereda kroz koje stanar(i) prolaze. Znači li to da u domu mora vladati savršen red? Nipošto! „Kreativan nered“ bit će primjeren nečijem domu – dok ne prijeđe mjeru smislenosti.
Druga vrata: Dom po osobnoj mjeri
Uglavnom ne volim hotele. Uz iznimku malih obiteljskih ili baštinskih hotela, svi su uglavnom isti. Besprijekorno čisti i funkcionalni, ali sterilni. Bez pečata osobnosti. A upravo je osobnost domaćina ili domaćice, odnosno dinamika obitelji, ono što određuje kakav dom treba biti. Nisu svi domovi isti. Nekima odgovaraju skroviti i popunjeni prostori, a nekima prostrani i prozračni. Interijer doslovno preslikan iz Ikeina ili nekog drugog kataloga nije dom, nego šablona. I ujedno znak estetske zakržljalosti njegova stanara. Kriza doma povezana je s krizom braka i obitelji, no dom nadilazi bračno stanje. Svaki čovjek treba dom i rituale; i supružnik, i roditelj, i dijete, i samac. Dom nije samo mjesto povlačenja od svijeta, sigurnosti od vanjske buke, nego i zajedništva. Dom u bitnome čine kuća, ognjište i hrana. Iako su donedavno bili osmišljavani za obitelj, suvremeni se stanovi sve češće opremaju kao puka prenoćišta za samce ili (privremene) parove: oko 30 posto novih stanova u SAD-u uopće nema blagovaonički stol, u skladu s rastućim brojem Amerikanaca koji ne jedu za stolom u domu, nego gdje stignu. To je besmisleno jer hranjenje je u ljudskom svijetu, kao i sve ostalo, simbolički čin. Priprema hrane i jelo znače mnogo više od pukog zadovoljenja potreba; ljudi jedući blaguju i slave. Hrana ljude povezuje i okuplja; uživanje u dobrom jelu i piću povećava se njegovim dijeljenjem, osobito s onima koji su u potrebi. Uzimanje hrane svečan je čin obnavljanja života, zahvalnoga predaha nakon napornog dana ili obavljenog posla. Zato je obilna trpeza, uz obitelj i prijatelje, nerazdvojna od blagdana. Pa iako je samoća također prirodna čovjekova potreba, u domu je moguće uživati tek ako ga dijelimo i s drugima. Može to biti prvi susjed ili susjeda. Ili prijatelji. Kućni ljubimci i biljke tipični su stanovnici doma, ali nisu dovoljni. Dom čine ljudi. Bl. Ivan Merz, Marica Stanković, Sida Košutić, C. S. Lewis, Simone Weil, Gertrud von le Fort, Annette von Droste-Hülshoff i Anton Bruckner… svi su oni bili samci (barem većinu života). Živjeli su ispunjeno, ostvarujući svoj osobni poziv, dajući se nesebično kao učitelji, profesori i/ili umjetnici. Trebali su dom, naravno. I imali su ga.
Treća vrata: Ni pretrpanost ni praznina
Suvremeno je doba nevjerojatno sklono krajnostima. Dva kobna straha progone moje suvremenike; horror vacui i horror plenitudinis. Prvi je strah od praznoga prostora; zatrpavamo tapete ornamentima, police figuricama, prostorije rasvjetnim tijelima, zavjese bojama. Ljudi koji su po prirodi „hrčci“ – koji sakupljaju i čuvaju, a ne bacaju stvari – možda su skloniji ovakvom pretrpavanju prostora. Rezultat je da više nijedna slika, nijedna lijepa svjetiljka, ne može doći do izražaja. Rezultat je džumbus ili papazjanija, prostor koji ne diše nego guši, koji je teško ili nemoguće pospremiti i očistiti. Horror plenitudinis, s druge strane, oblik je pretjerana minimalizma. To su oni praznjikavi prostori, goli zidovi i podovi, golemi stolovi i kuhinjske ploče, stanovi koji djeluju čisto i prozračno, ali više podsjećaju na tvorničku halu nego na dom. Minimalizam je često povezan s herezom funkcionalizma odnosno mržnjom prema ljepoti; u domu trebaju biti samo uporabni i jednostavni predmeti, a dizajn je strogo geometrijski odnosno industrijski. Rezultat su kuće po mjeri stroja, a ne čovjeka. Kuće koje izgledaju kao da u njima nitko doista ne živi…što je u dubljem smislu možda i istina. Tajna doma leži između ovih dviju krajnosti. A koji je omjer minimalizma i lijepih predmeta potreban, svatko neka sam procijeni.
(Slijede još dva nastavka…)
* Prof. dr. sc. Marina Katinić Pleić, na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju te hrvatski jezik i književnost, a 2020. na istom je fakultetu doktorirala iz filozofije s temom vezanom uz integrativnu bioetiku, filozofiju odgoja i filozofiju s djecom, tragajući za mogućom sinergijom tih područja (Filozofiranje s djecom i mladima u integrativno-bioetičkoj edukaciji)
