U raspravama koje se redovito otvaraju uoči velikih kulturnih događaja – poput koncerata izvođača čija estetika i poruke provociraju religioznu i moralnu osjetljivost – često se postavlja pogrješno pitanje je li to dopušteno ili nije. Mnogo je važnije pitanje ono drugo: zašto su takve poruke danas posebno privlačne mladima.
Ovaj tekst dio je niza razmišljanja u kojima Crkva, bez panike i bez moraliziranja, pokušava razumjeti veliki odlazak mladih iz vlastitog okrilja i njihovu otvorenost prema porukama koje nude lažnu slobodu, identitet bez odgovornosti i tamu kao stil života. Povod nisu pojedinci ni jedan koncert, nego širi kulturni kontekst u kojem mladi odrastaju.
U tom okviru ponovno se dotičemo i svjedočanstva žene po imenu Angela – stvarne osobe čiji životni put pokazuje kako se ranjivost, ako ostane bez odgovora, može pretvoriti u put samouništenja. Njezina priča ovdje nije senzacija, nego upozorenje: ne o zlu kao takvom, nego o čovjeku koji ostaje sam sa svojim ranama.
Nikad više izbora – nikad više izgubljenosti
Današnji mladi imaju pristup svemu: informacijama, sadržajima, kontaktima, iskustvima. A ipak, mnogi od njih svjedoče dubokoj unutarnjoj praznini. Paradoks našega vremena jest da obilje mogućnosti ne donosi sigurnost, nego zbunjenost. Kad je sve moguće, teško je znati – što je dobro. Kad nema jasnih orijentira, granice se traže u ekstremima.
U takvom ozračju poruke tame ne dolaze kao prijetnja, nego kao obećanje: bit ćeš poseban, snažan, slobodan, izvan pravila…
Kriza identiteta: tko sam i koliko vrijedim
Jedno od temeljnih pitanja mladosti uvijek je bilo pitanje identiteta. No danas je ono dodatno opterećeno društvenim mrežama, uspoređivanjem, pritiskom savršenstva i stalnom izloženošću tuđim životima.
Mladi se često osjećaju vrijednima samo ako su uspješni, viđeni, prihvaćeni i poželjni. Kad to izostane, javlja se osjećaj bezvrijednosti. U tom trenutku svaka poruka koja nudi pripadnost – makar destruktivnu – postaje privlačna.
Angela u svom svjedočanstvu jasno pokazuje taj mehanizam: napuštenost, emocionalne rane i nedostatak sigurnog odnosa nisu ostavili prazninu, nego glad. A glad traži da se nahrani.
Bijeg u ekstrem kao pokušaj osjećaja „živosti“
Ekstremi imaju privlačnu osobinu: stvaraju osjećaj intenziteta. Kad je svakodnevica prazna, tama djeluje snažno. Kad nema smisla, destrukcija izgleda kao izbor. Zato mladi često ne traže zlo – nego osjećaj da nešto vrijedi, da nešto boli, da nešto znači. Ekstremne poruke, simboli i estetika nude upravo to: iskustvo koje nadjačava prazninu.
Problem je što cijena tog iskustva često dolazi kasnije.
Gdje odrasli zakazuju
U ovoj priči nije pošteno kriviti samo mlade. Njihova ranjivost često je odraz svijeta odraslih. Roditelji iscrpljeni, bez vremena. Odgajatelji preopterećeni sustavom. Društvo koje nudi zabavu, ali ne i smisao.
Crkva koja ponekad govori prekasno ili jezikom koji mladi ne razumiju.
Angela nije pala zato što je bila „loša“. Pala je jer je dugo bila sama sa svojim ranama.
Angela kao upozorenje, ne iznimka
Važno je naglasiti: Angela nije iznimka, nego primjer kamo put može voditi ako se ranjivost ignorira. Njezin silazak u tamu nije započeo ideologijom, nego boli. Tek kasnije došli su simboli, obredi i potpuni gubitak slobode. Zato je njezino svjedočanstvo dragocjeno. Ono ne govori prvenstveno o sotonizmu, nego o čovjeku koji nije bio viđen na vrijeme.
Mladi ne trebaju zabrane, nego prisutnost
Zaključak nije pesimističan, ali jest ozbiljan. Mladi danas ne trebaju nove zabrane, ni moralne poduke. Trebaju odrasle koji će biti prisutni, Crkvu koja će slušati i zajednice koje će nuditi smisao, a ne samo pravila. Ranjivost sama po sebi nije slabost. Ona postaje opasna tek kad ostane bez odgovora.
Crkva zato ne govori o opasnostima tame zato što se boji svijeta, nego zato što brine za čovjeka, osobito onog koji još traži – tko je i kamo ide.
(Nastavlja se.)
