Ovaj tekst završni je dio serije razmišljanja u kojima Crkva, potaknuta aktualnim kulturnim događajima, koncertima i javnim raspravama, pokušava mirno i odgovorno progovoriti o duhovnim opasnostima suvremene kulture – osobito onima koje pogađaju mlade. Povodi su različiti: od svjedočanstava ljudi koji su prošli put tame, preko simbolike i estetike koja se sve češće normalizira, do pozornica i medija koji postaju mjesta svjetonazorskih poruka. No temeljno pitanje uvijek ostaje isto: što se događa s dušom mladog čovjeka u svijetu koji o slobodi govori glasno, a o odgovornosti i smislu sve tiše?
U tom se kontekstu Crkva često nađe u nezahvalnoj poziciji. Kad govori – optužuje je se za miješanje, moraliziranje ili zaostalost. Kad šuti – prigovara joj se da je izgubila glas i relevantnost. No Crkva ne govori zato da bi bila glasna, niti šuti zato da bi bila prihvaćena. Ona govori onda kada je u pitanju čovjek – i osobito kada je u pitanju njegova duša.
Crkva nije protiv kulture – Crkva je za čovjeka
Važno je to jasno reći: Crkva nije neprijatelj umjetnosti, glazbe ili kulture. Povijest kršćanstva duboko je isprepletena s umjetničkim stvaranjem, ljepotom i kreativnošću. Problem ne nastaje ondje gdje umjetnost provocira na razmišljanje, nego ondje gdje se provokacija pretvara u sustavno relativiziranje zla, ismijavanje svetoga i banaliziranje duše.
U takvim trenucima Crkva ne reagira iz straha, nego iz odgovornosti. Ne zato što želi zabranjivati, nego zato što želi upozoriti. Jer šutnja pred opasnošću nikada nije neutralna – ona uvijek ide u korist onoga koji je glasniji.
Domaći kontekst: kad rub postane dio tržišta
Vrijedi primijetiti da ova tema nije vezana samo uz strane izvođače ili „uvoz“ kulturnih obrazaca. I na domaćoj glazbenoj sceni posljednjih se godina pojavljuju projekti koji koriste izrazito mračnu estetiku i simboliku. Tako je zagrebački bend Terra Nox potpisao diskografski ugovor s vodećom diskografskom kućom Croatia Records, što je u javnosti predstavljeno kao važan iskorak za domaću metal scenu.
Ovdje nije riječ o zabrani žanra, niti o presudi izvođačima, nego o znaku vremena: ono što je nekoć bilo rubno, danas postaje dio tržišta i ponude. Upravo zato raste odgovornost razlučivanja – osobito kod mladih koji se s takvim sadržajima susreću bez dovoljno unutarnjih kriterija. Crkva na to ne upozorava zato što se boji glazbe, nego zato što zna da simboli, riječi i poruke nikada nisu neutralni, osobito kada postanu dio svakodnevice.
Duša kao zaboravljeno bojište
Jedna od najvećih promjena našega vremena jest nestanak govora o duši. O njoj se govori rijetko, oprezno ili ironično. A ipak, upravo se na toj razini danas vodi najdublja borba – ne politička, ne ideološka, nego egzistencijalna.
Kada se mladom čovjeku poruči da je sve dopušteno, da ne postoji istina kojoj bi se odgovaralo, da je identitet promjenjiv poput kostima – tada se ne oslobađa, nego ostaje nezaštićen. Sloboda bez istine brzo se pretvara u teret, a izbor bez kriterija u izgubljenost. Upravo zato Crkva ne može šutjeti. Ne zato što ima monopol na istinu, nego zato što nosi iskustvo generacija koje su znale da čovjek nije samo tijelo, emocija ili trenutak – nego biće pozvano na smisao.
Što nas uči iskustvo tame
U prethodnim tekstovima spominjali smo svjedočanstvo žene po imenu Angela – ne radi senzacije, nego radi ozbiljnog upozorenja. Njezin put u tamu nije započeo mržnjom prema Bogu, nego ranom, izgubljenošću i postupnim navikavanjem na simboliku i poruke koje su pomicale granice savjesti.
Ono što je počelo kao potraga za snagom i identitetom završilo je gubitkom slobode. Angela danas svjedoči ne zato da bi plašila, nego da bi upozorila: tama uvijek obećava više nego što može dati – a uvijek uzme više nego što najavi.
Govoriti kad je teško – šutjeti kad bi bilo lakše
Ovdje dolazimo do srži pitanja: zašto Crkva govori onda kad bi joj možda bilo lakše šutjeti? Zato što zna da šutnja nije neutralna.
Tko danas govori mladima o duši, često ostaje neshvaćen. Ali tko šuti, ostavlja prostor drugima da govore umjesto njega. Crkva ne želi biti glas panike, ali ne smije postati ni glas ravnodušnosti. Ne želi se upregnuti u marketinške kampanje provokacije, ali ne smije ni odustati od svoje odgovornosti da upozori, pouči i ponudi put.
Krist kao odgovor, ne kao zabrana
Na kraju, važno je to reći jasno: kršćanski odgovor na tamu nije zabrana, nego osoba. Ne popis grijeha, nego put. Ne strah, nego svjetlo. Krist ne dolazi oduzeti čovjeku život, nego ga spasiti i ispuniti. Kao pravi Učitelj, Isus ne gasi pitanja, nego ih pročišćava. Ne poništava slobodu, nego je liječi.
U središtu kršćanske vjere ne stoji tama, nego svjetlo. Ne stoji strah, nego nada. Ne stoji zabrana, nego odnos. Kako to sažima Evanđelje po Ivanu: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1,5)
To nije pobožna utjeha, nego stvarnost na kojoj se Crkva temelji. Tama može biti glasna, privlačna i provokativna – ali nije konačna.
Ovaj ciklus tekstova nastao je iz pastoralne brige i iskustva susreta s mladima koji traže smisao, slobodu i identitet u svijetu prepunom glasnih ponuda, ali tihih odgovora. Pisani su bez straha od kulture, ali s pozivom na razlučivanje; bez napada, ali s jasnom odgovornošću; bez panike, ali s nadom.
Ako Crkva govori o tami, onda to čini samo zato da bi još jasnije posvjedočila Svjetlo.
A Svjetlo, kako nas uči Evanđelje, svijetli i onda kada ga tama ne želi – i ne može ga obuzeti.
(Završetak)
