FRA MARIN MIKULIĆ: Zašto ljudi koji žele živjeti dobro, mole i vjeruju moraju podnositi patnju – kroz trpljenje Bog ih jača i neće dopustiti da se slome

Ovo je pitanje koje u zadnje vrijeme često čujem, koje mi vjernici postavljaju. Vjernici koji se trude živjeti dobro i pošteno, a loše i teške stvari im se događaju. Na to je pitanje teško odgovoriti i ono zapravo ostaje misterij. Postoje neki pogledi koji nam donekle pokušavaju dati odgovor. Ja, kroz ovaj tekst zacijelo neću dati točan odgovor, ali sam odlučio malo o tome razmišljati. Razmišljajući pokušat ćemo naći neke odgovore, koji sigurno neće biti baš pravi, ali možda mogu pomoći onima koji podnose neku patnju, nepravdu, neko zlo.
Pitanje zašto Bog dopušta patnju, osobito onima koji se trude živjeti pošteno i dobro, ne proizlazi iz filozofske znatiželje, nego iz konkretne životne boli. To pitanje obično ne postavljaju oni kojima je sve u redu, nego oni koji su se trudili sve činiti ispravno, a ipak su doživjeli nepravdu, gubitak ili razočaranje. Ono se rađa u trenutku kad se čovjek osjeti prevarenim – ne od ljudi, nego od samoga života, pa čak i od Boga.
U pozadini ovog pitanja jedna je perspektiva: ako se trudim biti dobar, Bog bi me trebao štititi od loših stvari. Ako se to ne dogodi, onda se javljaju osjećaji besmisla i ljutnje na Boga. Mnogi vjernici to neće izgovoriti, jer u sebi nose misao: „Čemu sav trud, ako ishod nije drukčiji?“
Važno je odmah reći: Biblija i kršćanska vjera ovo pitanje ne osuđuju. Naprotiv, ono je jedno od temeljnih pitanja Svetog pisma. Gotovo cijela biblijska tradicija – od Knjige o Jobu, preko Psalama, do proroka i samoga Isusa – pokazuje da je iskustvo patnje pravednika duboko utkano u povijest vjere.
Kršćanska vjera ne nudi neku jednostavnu logiku nagrade i kazne. Isto tako, kršćanska vjera ne tvrdi da će pravedan čovjek biti nužno zaštićen od bolesti, nepravde itd., jer naša vjera govori suprotno od toga, i navodi ono što je Isus rekao. Isus nije obećao lagodan život onima koji ga budu slijedili. On govori o križu, o progonstvu, o odbacivanju itd. To znači da patnja nije iznimka u životu vjernika, nego realna mogućnost.
Ovo naše razmišljanje počet ćemo sa Svetim pismom. Uzet ćemo knjigu o Jobu. Ona je jedna od najdubljih i najzahtjevnijih knjiga Biblije upravo zato što se izravno suprotstavlja pojednostavljenoj religioznoj logici. Ako smo pročitali knjigu o Jobu, mogli smo vidjeti da je Job bio pravedan čovjek, nije bio grešan. Njegova patnja dolazi iznenada i bez ikakvog vidljivog razloga.
Možemo reći da u Knjizi o Jobu Jobove patnje nisu glavni problem, nego zapravo reakcija njegovih prijatelja. Vidimo kako oni pokušavaju opravdati Boga tako što optužuju Joba. Poruka njegovih prijatelja je jasna: Bog je pravedan, ako patiš, znači da si kriv. Ovakav način razmišljanja Biblija odbacuje.
Bog na kraju Jobove knjige ne staje na stranu njegovih prijatelja, Bog njih kori i kaže: „Niste o meni govorili pravo kao moj sluga Job.“ (Job 42,7)
Zato nam upravo ova Jobova knjiga poručuje da je teologija koja patnju automatski povezuje s krivnjom – pogrešna. Patnja može pogoditi i pravednoga, i ne mora imati izravno moralno objašnjenje.
Još je važnije primijetiti da Bog Jobu ne objašnjava razlog patnje. Umjesto odgovora na pitanje “zašto”, Bog Jobu otkriva svoju prisutnost i veličinu. To ne uklanja bol, ali mijenja Jobovu perspektivu. Job ne dobiva objašnjenje, ali dobiva susret. Poruka Knjige o Jobu nije da patnja ima jednostavno rješenje, nego da Bog ostaje Bog i u patnji, čak i onda kad čovjek ne razumije.
Ovdje ćemo se dotaknuti još jednog biblijskog lika, koji je nam važan, i bez kojeg nema ni života, bez kojeg se teško da podnijeti bilo kakva patnja. A taj biblijski lik je, naravno, Isus Krist. Isus koji je središte našega života. Isus najradikalnije potvrđuje da patnja pravednika nije proturječje Božjoj volji. Svi znamo da je Isus bez grijeha, Božji Sin, a ipak je doživio izdaju, osudu i nasilnu smrt. Time Bog definitivno razbija ideju da je patnja dokaz Božje kazne.
U tom pogledu, patnja dobrih ljudi nije znak da su pogriješili, nego često znak da su krenuli putem koji nije u skladu s logikom ovoga svijeta, nego s logikom Evanđelja. Isus je bio Božji sin, Sotona je to dobro znao i htio ga je uništit. Mislio je da će ga se patnjom i smrti riješiti. A ipak nije, jer je uskrsnuće pobijedilo smrt, a to uskrsnuće je došlo preko patnje, boli i smrti.
Ovdje možemo još kazati i da osobe koje se trude biti dobre, poštene, koje su bogobojazne, koje žele živjeti u skladu sa Božjim zapovijedima, uvijek će imati neprijatelja koji će ih u tome remetiti i nastojati da ne žive tako. Sotona ne može podnijeti da netko živi s Bogom i on to nastoji srušiti. A rušit će onim najtežim, jer mi smo ljudi slabi, i Sotona zna da nas može uništiti kroz, patnju, bolest, bol, tugu, muku, itd. Onda nas udara najtežim bolestima, udara nas nepravdom koja se čini prema nama, samo da nas sruši i obori na pod. Ali ako ostajemo vijerni do kraja, Bog daje snagu i iz te patnje izlazimo još jači i još snažniji. A to nam ova dva lika iz Biblije potvrđuju. Job je nakon svoje patnje bio silno nagrađen, a Isus je uskrsnuo i otvorio nam vrata neba.
Ovdje ćemo se još dotaknuti toga što crkveni nauk kaže o ovom pitanju. Katolički nauk jasno razlikuje ono što Bog izravno hoće od onoga što dopušta. Ova razlika izričito je obrađena u Katekizmu Katoličke Crkve, osobito u brojevima 311–314. Katekizam uči da Bog nije uzrok zla, ali da u svojoj svemoći i mudrosti može dopustiti zlo kako bi iz njega izveo veće dobro.
U Katekizmu Katoličke Crkve u broju 311 piše da Bog dopušta zlo jer poštuje slobodu stvorenja i jer je kadar iz zla izvesti dobro, premda to dobro često ostaje skriveno ljudskom pogledu. Time Crkva jasno odbacuje shvaćanje Boga kao autora patnje ili nepravde.
Ova razlika je ključna: Bog nikada ne želi zlo kao cilj, ali ga može dopustiti kao posljedicu slobode, ograničenosti svijeta i još nedovršene povijesti spasenja.
Ako pogledamo Katekizam i nađemo broj 302, tu se govori o svijetu koji je stvoren „na putu“ prema svom dovršenju. Stvorenje je dobro, ali još uvijek ne savršeno. I zato je u takvom svijetu moguće doživjeti bolesti, prirodne nepogode, patnju, smrt, itd. Patnja stoga nije uvijek izravno povezana s moralnim zlom, nego s ograničenošću stvorenoga svijeta.
I zato možemo kazati da patnja često nije posljedica osobnog grijeha pojedinca, nego grijeha svijeta, odnosno zla koje se nakuplja kroz ljudsku sebičnost, nepravdu i zloupotrebu slobode. Grijeh ima stvarne posljedice koje ne ostaju zatvorene u onome tko ga čini, nego zahvaćaju odnose, društvene strukture i cijeli svijet, zbog čega često pate i nevini. Čak i kada je krivnja oproštena, posljedice grijeha mogu ostati jer slobodni izbori imaju dugoročne učinke koje Bog ne uklanja nasilno. Bog dopušta te posljedice ne zato što želi patnju, nego zato što poštuje ljudsku slobodu i vodi povijest prema konačnom ozdravljenju i ispunjenju u Kristu.
Ali opet ostaje pitanje: zašto je to tako? Mislim da najdublji crkveni odgovor na pitanje patnje nalazi se u Kristu. O ovome je posebno govorio Papa, sad sveti Ivan Pavao II., u svome apostolskom pismu Salvifici Doloris (1984.). On u njemu naglašava da patnja dobiva novo značenje u svjetlu Kristova križa: to znači da patnja više nije samo trpljenje samo po sebi, nego da je otkupljena i da više nije besmislena.
Ako pogledamo broj 19. tog dokumenta, vidjet ćemo kako Papa piše da je Kristova patnja otvorila mogućnost da ljudska patnja bude uključena u spasenjski plan. To ne znači da je patnja dobra sama po sebi, nego da je otkupljena, da više nije besmislena.
Ovdje je dobro i važno primijetiti da u svojim dokumentima rijetko pokušava racionalno “objasniti” patnju. Umjesto toga, poziva na suživot s patnjom u vjeri, oslanjajući se na Kristovu prisutnost.
Ovakav pristup jasno je izražen u crkvenim dokumentima, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes (br. 22), gdje se naglašava da se tajna čovjeka i njegove patnje može razumjeti jedino u svjetlu Krista. Crkva tako usmjerava pogled ne prema uzroku patnje, nego prema njezinu cilju: prema uskrsnuću i punini života koju Bog obećava.
Neki suvremeni teolozi i duhovni pisci primjećuju da se kriza vjere često ne rađa iz same patnje, nego iz pogrešne slike Boga. Ako Boga doživljavamo kao onoga koji nagrađuje dobro ponašanje, a kažnjava pogreške, tada patnja nužno dovodi do razočaranja. Henri Nouwen i drugi autori ističu da je takva slika Boga zapravo duboko ukorijenjena u ljudskoj potrebi za kontrolom. Čovjek želi vjerovati da će, ako čini dobro, imati zajamčenu sigurnost i smisao. Kada se to ne dogodi, vjera se doživljava kao prevara. No problem nije u Bogu, nego u površnoj, interesnoj vjeri koja Boga svodi na jamca uspjeha i zaštite od boli.
Suvremena teologija zato naglašava da kršćanska vjera nije ugovor s Bogom, ugovor koji moramo sklopiti, nego odnos povjerenja. Bog u kršćanskom shvaćanju ne obećava život bez patnje, nego obećava da će biti prisutan u patnji. Nemoguće je ovaj život proživjeti da nas nije malo zakačila patnja. Kada se vjera pročisti od očekivanja nagrade, ona prestaje biti sredstvo i postaje odnos. Tek tada patnja ne mora nužno uništiti vjeru, nego je može produbiti.
O ovom pitanju i o ovoj temi bi se moglo pisati i govoriti jako mnogo. Ali opet ne bi našli skroz prikladan odgovor. Shvatiti moramo da je Isus patio i da ćemo i mi morati malo doživjeti te patnje. Koliko će biti jaka i koliko će trajati, za to nema odgovora. Ali Bog neće nikada dopustiti da nas slomi i uništi. On dopušta onoliko koliko čovjek može podnijeti i koliko je dovoljno da čovjeka ojača i da izađe još snažniji.
Zato na pitanje zašto Bog dopušta patnju dobrima, kršćanstvo ne daje matematički odgovor. Ono daje odgovor u obliku križa. Križ ne objašnjava patnju, ali joj oduzima posljednju riječ. Bog ne dopušta patnju zato što je ravnodušan, nego zato što vodi povijest prema cilju koji nadilazi ovaj svijet. U tom hodu, patnja dobrih ljudi ostaje misterij, ali ne i besmisleno. Kršćanska vjera tvrdi nešto vrlo zahtjevno, ali duboko oslobađajuće: Bog je najbliži čovjeku upravo onda kada se čini najdaljim.