Ulazimo u najbogatije vrijeme crkvene godine. Tjedan koji je pred nama zove se Veliki tjedan. Započinjemo ga nedjeljom koja se zove Cvjetnica. Vidjet ćemo po našim gradovima i selima mnogo vjernika koji s grančicama u ruci polaze u crkvu ili iz nje dolaze. redovito su to grančice masline, ali i drugo cvijeće. Sav naš životni prostor nekako zamiriši proljećem i šarenilom.
Maslina je oduvijek bila u ovom dijelu svijeta gdje je niklo kršćanstvo plemenito stablo koje je čovjeku darivalo dragocjeno ulje, znak Božjeg blagoslova i obilja. Maslina isto tako postaje i znakom mira, posebno onog između neba i zemlje, Boga i čovjeka. Prema izvješću iz evanđelja brojni hodočasnici u Jeruzalemu dočekali su Isusa kao svog Mesiju dok je jašući na magarcu ulazio u Jeruzalem. Nosili su cvijeće i zelenje, najviše maslinove grančice, prostirali su pred njega svoje plašteve i iskazivali su mu pjesmom i pljeskanjem svoju radost i priznanje. To se i danas zove svečanim Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Bilo je to kronološki nekoliko dana prije židovskog blagdana Pashe. Crkva nastoji, koliko je moguće, kalendarski svake godine pratiti u svojim obredima ono što se događalo u Isusovu životu tih posljednjih dana.
Međutim, Cvjetnica je blagdan pun unutarnjih napetosti i oscilacija. Poruke su bremenite za sva vremena. S Cvjetnicom počinje i vrijeme Isusove muke. Prema tome najprije vidimo Isusa uzvišena u prvom dijelu crkvenih obreda u svečanom ulasku u Jeruzalem, a u drugom dijelu se čita izvješće o njegovoj teškoj muci i smrti. Najprije mu ljudi kliču i slave ga, a u drugom dijelu svjetina viče i poručuje Pilatu: “Raspni ga!” Slava pa poniženje. Grozan kontrast koji se nažalost i dogodio u Isusovu slučaju.
Što se zaista događalo, jesu to isti ljudi koji su ga dopratili u Jeruzalem i potom oni koji su se našli pred Pilatovom sudnicom, koji su mu klicali a onda tražili njegovu smrt? Teško je reći, ali nije daleko od istine činjenica da se čovjek može često i brzo promijeniti u svojim stavovima i ponašanjima, da može brzo zaboraviti na neke činjenice i da može biti lako pod utjecajem svijeta oko sebe.
Čovjek može brzo zaboraviti na dobročinstva i zaveden okolinom tražiti smrt svoga dobročinitelja. Nitko u tome nije siguran. Najrječitiji su mi u tome sami apostoli. Oni su pošli za Isusom, slušali ga i pratili u stopu, mnogo su toga s njim podijelili. Bili su dio njegova života. Izgledalo je kao da tu sve štima. Međutim, i oni su bili često u napastima. Kad ih je Isus na Posljednjoj večeri prozvao i dao do znanja kako će ga jedan od njih izdati, mi danas znamo da je on pritom mislio na Judu. No, apostoli nisu znali. Jedan od njih, to bi moglo značiti bilo tko od njih. A ni jedan se u tom času nije osjećao apsolutno sigurnim da nije u nečem Isusa krivo shvatio i da nije negdje očijukao s vlastitim profiterstvom dok je Isus pozivao na sebedarje i žrtvu. Dakle, u tom času dok Isus govori o izdaji evanđelje nam govori kako su se svi pitali i govorili Isusu: “Da nisam ja, Gospodine?”
Cvjetnica je izazov i nama. Na krštenju je Isusu obećano da ćemo hrabro za njim; mnogo puta tijekom života u različitim prigodama prozvani su vjernici da obnove svoja krsna obećanja. A opet se događa da griješimo, često i teško, kao da nismo ništa shvatili. Cvjetnica i Veliki petak idu skupa. I u našim srcima. Tu se svaki vjernik može naći. Zato se tog dana poslije radosne procesije s grančicama čita kod mise potresni izvještaj muke Isusove.
(Fra Zvjezdan Linić bio je dugogodišnji kolumnist “Večernjeg lista” i ovo je jedna iz niza njegovih kolumni.)