Petkom u korizmi moli se križni put u crkvama prije euharistijskog slavlja. No možete križni put izmoliti i u osobnoj molitvi, napose ako zbog obveza ne stignete na onaj u crkvi. Molimo zajedno!
Vjerojatno s razloga što trudnici treba točno četrdeset tjedana da bi donijela novi život na ovaj svijet. Od trenutka začeća do rođenja treba minuti devet mjeseci odnosno preračunato, četrdeset tjedana. Tako dolazi na svijet novi život, tako se rađa novi život, nastaje nova povijest u svijetu.
Ova korizma ne smije ostati na razini teksta. Zato te pozivam na tri jasna koraka: jedan dan u tjednu bez društvenih mreža, iskrena ispovijed bez uljepšavanja i svjesno sudjelovanje na euharistiji – ne iz navike, nego iz potrebe.
O porijeklu imena Čista srijeda ima više teorija. Jedna od njih je da se toga dana pepelom detaljno čistilo kućno posuđe, a druga, vjerojatnija teorija je ona da su vjernici od toga dana pozvani raditi na čistoće svoje duše u čemu im pomaže korizmena pokora.
Pokorničkim djelima unosimo potrebni sklad u svoj život, “tjeramo” u red svoje nagone, neuredne strasti, razna tjelesna neuredna nagnuća, koja, kad se otrgnu svjesnoj kontroli, mogu dovesti do raznih psihičkih ovisnosti i bolesti.
Crkva koja se zatvara nije samo sociološki problem, nego teološki krik: čovjek je povjerovao da može živjeti bez Izvora. A bez Izvora nema ni slobode savjesti, ni kulture, ni dostojanstva.
Na pitanje zašto Bog dopušta patnju dobrima, kršćanstvo ne daje matematički odgovor. Ono daje odgovor u obliku križa. Križ ne objašnjava patnju, ali joj oduzima posljednju riječ. Bog ne dopušta patnju zato što je ravnodušan, nego zato što vodi povijest prema cilju koji nadilazi ovaj svijet.
Ako Crkva govori o tami, onda to čini samo zato da bi još jasnije posvjedočila Svjetlo. A Svjetlo, kako nas uči Evanđelje, svijetli i onda kada ga tama ne želi – i ne može ga obuzeti.
Nije pošteno kriviti samo mlade. Njihova ranjivost često je odraz svijeta odraslih. Roditelji iscrpljeni, bez vremena. Odgajatelji preopterećeni sustavom. Društvo koje nudi zabavu, ali ne i smisao.
Svjesno odaberimo ne djelovati na stari način. Baš kao što je to činio Josip, ne optužujući Mariju prema zakonu. Također kažemo: „Ovaj bijes nije moj, to je odjek mog pradjeda. Biram tišinu.“ U toj tišini rađa se Novo.
Važno je razlikovati umjetnost od ideologije. Umjetnost smije provocirati, uznemiravati i postavljati pitanja. Ideologija, međutim, ne pita – ona poučava, uvjerava i oblikuje.
Rečenica „to su samo simboli“ danas se često izgovara kao obrambeni mehanizam. Njome se želi umiriti nelagoda, izbjeći dublje pitanje i preskočiti odgovornost. No simboli nikada nisu samo dekor. Simbol je sažeta poruka.
Napuštena nakon rođenja, obilježena nasiljem i gubitkom sigurnosti, rano je naučila da se ne može pouzdati ni u koga. Novac joj je postao mjerilo vrijednosti, tijelo sredstvo moći, a odnosi pokušaj bijega od praznine…
Jedan od oblika ovoga himna ušao je i u sveta misna slavlja te svoje mjesto uvijek nalazi na njihovu kraju, osobito u onim misnim slavljima kojima određena biskupijska ili župna zajednica, ali i akademska, želi Bogu dati hvalu i slavu za određena primljena dobročinstva.
Budi sretan jer je Isus postao čovjekom da bi svima bio bratom; jer je Isus postao čovjekom da bi svi ljudi bili autentični i istiniti u svojoj stvorenosti i poslanju; u svom ljudskom dostojanstvu.
Čovjek današnjice često misli da mu Spasitelj ne treba. Ali u dubini nosi samoću koja boli, krivnju koja ne prolazi, strah koji se vraća noću, rane koje skriva, umor koji se ne da „odspavati“. Božić dolazi upravo tu.
Badnja praksa: večeras namjerno pusti tišinu da potraje. Bez žurbe. Bez ekrana. Bez buke. Neka to bude tvoja osobna „polnoćka srca“. Izgovori polako: „Isuse, dobro došao u moj život.“
Današnji poziv nije dramatičan. Ali je zahtjevan. Pusti Boga blizu. Ne umanjuj Njegovu riječ. Ne opravdavaj svoj strah. Ne zatvaraj vrata samo zato što ne vidiš cijelu sliku.
Bog je sklopio savez mira s čovječanstvom. Toga se Zaharija prisjeća na dan obrezanja svoga sina Ivana. Pred obitelji i prijateljima pjeva Benedictus, himnu hvale i zahvalnosti.
Mnogi ljudi danas nose Zaharijine i Elizabetine rane: molitve koje godinama stoje na istom mjestu, obiteljske situacije koje se ne mijenjaju, djecu za koju se moli, bolesti koje se ne povlače, dan koji sliči na jučerašnji, a sutra ništa ne obećava, tihe čežnje koje bole jer traju predugo.
Krstitelj nije „trska koju vjetar ljulja“, nestabilan i željan ugoditi svima. Ivan je Božji glasnik koji živi za svoju misiju, čak i ako to zahtijeva velike osobne žrtve.
Učini jedan mali čin povjerenja: izgovori u sebi: „Ne boj se.“, predaj Gospodinu jednu jedinu brigu, otvori srce onome što si odbijao i reci: „Isuse, Emanuelu, budi sa mnom u ovome.“
To znači prihvatiti da nisi proizvod savršenih okolnosti, ne bježati od rana koje Bog želi izliječiti, ne skrivati pred njim ono što te najviše boli, prestati misliti da te tvoja prošlost definira.
Nije moguće voljeti općenito, niti je ljubav ono što ostaje samo u dobrim namjerama. Ljubav je utjelovljena u konkretnim djelima koja otkrivaju nešto od onoga što se događa u srcu onoga koji ljubi.