Rečenica „to su samo simboli“ danas se često izgovara kao obrambeni mehanizam. Njome se želi umiriti nelagoda, izbjeći dublje pitanje i preskočiti odgovornost. No simboli nikada nisu samo dekor. Simbol je sažeta poruka.
Napuštena nakon rođenja, obilježena nasiljem i gubitkom sigurnosti, rano je naučila da se ne može pouzdati ni u koga. Novac joj je postao mjerilo vrijednosti, tijelo sredstvo moći, a odnosi pokušaj bijega od praznine…
Jedan od oblika ovoga himna ušao je i u sveta misna slavlja te svoje mjesto uvijek nalazi na njihovu kraju, osobito u onim misnim slavljima kojima određena biskupijska ili župna zajednica, ali i akademska, želi Bogu dati hvalu i slavu za određena primljena dobročinstva.
Budi sretan jer je Isus postao čovjekom da bi svima bio bratom; jer je Isus postao čovjekom da bi svi ljudi bili autentični i istiniti u svojoj stvorenosti i poslanju; u svom ljudskom dostojanstvu.
Čovjek današnjice često misli da mu Spasitelj ne treba. Ali u dubini nosi samoću koja boli, krivnju koja ne prolazi, strah koji se vraća noću, rane koje skriva, umor koji se ne da „odspavati“. Božić dolazi upravo tu.
Badnja praksa: večeras namjerno pusti tišinu da potraje. Bez žurbe. Bez ekrana. Bez buke. Neka to bude tvoja osobna „polnoćka srca“. Izgovori polako: „Isuse, dobro došao u moj život.“
Današnji poziv nije dramatičan. Ali je zahtjevan. Pusti Boga blizu. Ne umanjuj Njegovu riječ. Ne opravdavaj svoj strah. Ne zatvaraj vrata samo zato što ne vidiš cijelu sliku.
Bog je sklopio savez mira s čovječanstvom. Toga se Zaharija prisjeća na dan obrezanja svoga sina Ivana. Pred obitelji i prijateljima pjeva Benedictus, himnu hvale i zahvalnosti.
Mnogi ljudi danas nose Zaharijine i Elizabetine rane: molitve koje godinama stoje na istom mjestu, obiteljske situacije koje se ne mijenjaju, djecu za koju se moli, bolesti koje se ne povlače, dan koji sliči na jučerašnji, a sutra ništa ne obećava, tihe čežnje koje bole jer traju predugo.
Krstitelj nije „trska koju vjetar ljulja“, nestabilan i željan ugoditi svima. Ivan je Božji glasnik koji živi za svoju misiju, čak i ako to zahtijeva velike osobne žrtve.
Učini jedan mali čin povjerenja: izgovori u sebi: „Ne boj se.“, predaj Gospodinu jednu jedinu brigu, otvori srce onome što si odbijao i reci: „Isuse, Emanuelu, budi sa mnom u ovome.“
To znači prihvatiti da nisi proizvod savršenih okolnosti, ne bježati od rana koje Bog želi izliječiti, ne skrivati pred njim ono što te najviše boli, prestati misliti da te tvoja prošlost definira.
Nije moguće voljeti općenito, niti je ljubav ono što ostaje samo u dobrim namjerama. Ljubav je utjelovljena u konkretnim djelima koja otkrivaju nešto od onoga što se događa u srcu onoga koji ljubi.
Današnja Riječ poziva te na hrabar, ali jednostavan čin: vrati se radosti bez straha. To znači, prestani odgađati živjeti, prestani misliti da dobro ne može potrajati, prestani gušiti radost misleći da je ne zaslužuješ, prestani vjerovati da Bog više voli tvoju tugu nego tvoj osmijeh.
Da se Židovi nisu pobunili protiv Grka i da su se utopili u grčku kulturu, kao što se dogodilo tolikim drugim bliskoistočnim narodima, židovska bi se povijest okončala. Pa ne bi bilo ni židovske zajednice u kojoj se stoljeće i pol kasnije rodio Isus.
Siguran znak da u nama djeluje Duh Sveti, jest naša spremnost i volja da činimo dobro i da nesebično volimo Boga i ljude. Ljubav je najbolji i najpouzdaniji znak dobrog duševnog i duhovnoga zdravlja
U trećem tjednu Došašća Gospodin nas poziva: „Vrati se radosti koja ne prolazi.“ To znači, ne čekaj savršene uvjete, ne uvjetuj radost odsustvom križa, ne misli da je tuga „duhovnija“ od osmijeha, ne zaboravi primijetiti dobro koje Bog već čini, ne daj da strah zatvori vrata radosti.
Treći tjedan Došašća postaje put: od površne radosti prema radosti koja ostaje, od straha prema povjerenju, od kontrole prema predanju i od pitanja prema otvorenosti srca.
Nutarnje mrtvljenje, koje čisti našu dušu, nije napor s negativnim predznakom, usmjeren samo na nečinjenje. Naprotiv, to je napor natopljen ljubavlju, jer nastojimo ljubiti Boga u svakom trenutku, pazeći da naša mašta, pamćenje i osjećaji slijede pravi put i vode nas prema kontemplativnom životu.
Danas učinimo tihi, ali hrabri korak: očistimo pogled srca. To znači, vidjeti vlastite sjene bez straha, pogledati istini u lice, prestati se bojati onoga što Bog već zna, priznati da nam treba svjetlo i dopustiti da nas Krist dotakne tamo gdje je najmračnije.
Molimo Boga da nam udijeli dar poslušnosti njegovim nadahnućima: da imamo nadnaravni pogled, da dopustimo Bogu koji je prisutan u ljudima i događajima oko nas da nas iznenadi.
To znači: uspori makar na pet minuta, ugasi mobitel ili ga ostavi u drugoj sobi, pročitaj Evanđelje dana i zaustavi se na jednoj riječi, ne moli odmah nego slušaj i dopusti da Bog prvi kaže nešto.