BLAGDAN KRALJICE SVETE KRUNICE: U vremenu koje ima svoje igračke – mobitele, tipkovnice, ekrane – krunica nas poziva da pošaljemo poruku Nebu

U središtu krunice nije Marija, nego Isus – blagoslovljen plod utrobe njezine. Marija nas vodi k Njemu; njezina molitva uvijek pokazuje prema Sinu. Svaka „Zdravo Marijo“ otvara srce za jedan trenutak Evanđelja: utjelovljenje, križ, uskrsnuće, slavu. Ponavljanja nisu „blebetanje“ (usp. Mt 6,7), nego disanje duše.

Autor: P. Anto Bobaš
event 07.10.2025.
Photo: Vjerujem.hr

Listopad, mjesec krunice, vraća nas jednostavnosti molitve koja čini čuda. Krunica nije niz riječi, nego ritam srca – Evanđelje na koljenima, pogled na Kristovo lice s Marijom. U svijetu koji se natječe u glasnoći, krunica nas vraća u tišinu. To nije bijeg, nego povratak srcu – mjestu gdje Bog tiho govori. Krunica nije puka pobožnost, nego škola gledanja: učimo promatrati Isusa očima njegove Majke. Svaka desetica otkriva jedno otajstvo – radosno, žalosno, slavno ili otajstvo svjetla – i u njemu lice Boga koji je postao čovjekom. Zato je sveti Ivan Pavao II. krunicu nazvao „Evanđeljem na koljenima“.

Povijesno značenje i dominikanska baština

Blagdan Kraljice svete krunice rođen je iz zahvalnosti. Godine 1571. kršćanska je flota, okupljena na poziv dominikanca pape Pija V., pobijedila tursku mornaricu kod Lepanta – pobjeda pripisana molitvi krunice. Papa je 7. listopada najprije proglasio Blagdan Gospe od pobjede, a dvije godine poslije Blagdan svete krunice. Tako je molitva iz ruku vjernika postala štit Crkve.

Za nas dominikance, krunica nije dodatak, nego poslanje. Od 15. stoljeća, kada je Alan de la Roche povezao Zdravo Marije s otajstvima Kristova života, pa sve do danas – dominikanci je mole i šire kao školu kontemplacije i propovijedanja. Naš redovnički pojas s krunicom na lijevoj strani nije ukras, nego podsjetnik na ono što nas oblikuje: „Kontemplirati i drugima predati plodove kontemplacije.“

Kristovo lice u zrnima molitve

U središtu krunice nije Marija, nego Isus – blagoslovljen plod utrobe njezine. Marija nas vodi k Njemu; njezina molitva uvijek pokazuje prema Sinu. Svaka „Zdravo Marijo“ otvara srce za jedan trenutak Evanđelja: utjelovljenje, križ, uskrsnuće, slavu. Ponavljanja nisu „blebetanje“ (usp. Mt 6,7), nego disanje duše.

Kao što zaljubljeni ponavljaju „volim te“, tako je i krunica stalno držanje za Isusovu ruku. U njezinu ritmu rađa se mir – onaj duboki, koji svijet ne može dati. Krunica smiruje, sabire i povezuje.

Često su je naši hrvatski branitelji držali u ruci kao znak vjere i pouzdanja. Možda nisu svi znali moliti, ali visjela im je oko vrata kao uspomena na majčine i bakine molitve – nit koja ih je povezivala s Bogom i narodom. Koliko sam ih samo blagoslovio prije njihova odlaska na ratište!

Molitva koja mijenja srce

Krunica nije uspomena na prošlost, nego poziv da otajstva postanu sadašnjost:

· u radosnim učimo poslušnost i poniznost,

· u otajstvima svjetla prepoznajemo Božje djelovanje u svakodnevici,

· u žalosnima nalazimo snagu u križu,

· u slavnima otkrivamo nadu koja ne umire.

Moleći krunicu, ulazimo u Marijinu školu srca: sabranost, tišina, vjernost u malome. Zato krunica nije samo molitva „za starije“, nego za svakog kršćanina koji želi ostati u Božjoj blizini. Krunica u ruci znak je pripadnosti, povjerenja i ljubavi.

Krunica danas – znak prepoznavanja

Naše vrijeme ima svoje „igračke“ – mobitele, tipkovnice, ekrane. Prebiremo prstima po njima cijele dane, šaljući poruke svijetu. A krunica nas poziva da pošaljemo poruku Nebu. Jedan duhovni pisac kaže: „Prebiranje zrnaca krunice trebalo bi biti poput prebiranja tipki na mobitelu – kad želimo poslati poruku ljubavi.“

Poruka krunice uvijek je ista i uvijek nova: „Volim te, dobri Bože moj!“

Koliko puta dnevno izvadimo mobitel iz džepa? A kad bismo samo dvadeset minuta posvetili krunici, jedva bismo trebali drugi katekizam – jer nas ona svakodnevno vraća Evanđelju i vjernosti.

Znak vremena i poziv na vjeru

Nekoć su europske crkve bile pune molitelja; danas, kad mnoge zjape prazne, krunica postaje čuvar vjere. Ne iznenađujmo se ako ondje gdje se prestane moliti – počnu moliti drugi; praznina nikad ne ostaje prazna. Zidovi bogomolja čekaju da ih ispune oni koji vjeruju i mole.

„Možete okrenuti glavu, ali ne možete reći da niste vidjeli.“

To je opomena svima nama: ako kršćani ušute i prestanu moliti, netko će drugi zauzeti njihovo mjesto. Krunica nas podsjeća da vjera nije naslijeđe koje se podrazumijeva, nego dar koji se čuva molitvom.

Kad je prije nekoliko godina više od milijun Poljaka izišlo na granice s krunicom u ruci – to nije bio prosvjed, nego molitva za mir i obraćenje. Krunica je oružje mira – ne protiv nekoga, nego za nekoga: za život, za ljubav, za obraćenje svijeta.

Krunica kao disanje

Krunica nije obveza, nego disanje duše. Kao što pluća ne prestaju disati, tako ni srce ne prestaje moliti. Kad ne znamo što reći – neka zrnca govore. Kad nemamo riječi – neka srce šuti i prebire po otajstvima. U tom šutljivom Marijinu „da“ rađaju se vjera, nada i ljubav.

Molitva

Marijo, Kraljice svete krunice, učiteljice slušanja i Majko nade, vodi nas kroz radosna, žalosna i slavna poglavlja života i kroz otajstva svjetla. Nauči nas gledati Isusa tvojim očima i moliti srcem koje vjeruje, nada se i ljubi. Amen.

Pročitaj više

Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.

Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.

Za Crkvu i samostane, ovo je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?