Ponekad čovjek krene na putovanje, a vrati se s propovijedi. Ne iz knjige ni iz studija, nego iz jedne sasvim obične životne scene uz cestu. Tako je bilo i meni dok sam se vozio kroz Bosnu. Negdje oko Doboja… ili možda oko Žepča – više se točno ne sjećam gdje. Vozim ja tako, gledam prometne znakove, kuće uz cestu, jumbo-plakate… i odjednom na jednom velikom plakatu piše: „Kupujem ‘havarisana’ auta.“
Ta riječ „havarisan“ u Bosni i Hercegovini često se koristi za automobil koji je doživio nesreću ili je ozbiljno oštećen. U Hrvatskoj se ta riječ gotovo i ne čuje – rekli bismo prije: razbijen, slupan ili oštećen automobil. Ali mene je ta riječ toliko pogodila da sam morao stati kraj ceste.
Uključim sva četiri žmigavca. Skinem naočale. Izvadim maramicu. I – brišem suze… od smijeha. Kiša pada, a ja sjedim u autu pokraj ceste i gotovo vrištim od smijeha. Da me je netko tada vidio, sigurno bi pomislio: „Što je ovom čovjeku? Što mu se dogodilo?“
Kad sam se malo smirio, sjetio sam se jedne scene iz starog filma “Seabiscuit”. Radnja tog filma događa se u Americi tridesetih godina prošlog stoljeća i govori o jednom malom trkaćem konju koji će kasnije pobjeđivati na utrkama mnogo veće i snažnije konje.
Na početku filma događa se jedna mala, ali snažna scena. Jedan konj slomio je nogu. Ljudi su već odlučili što učiniti – treba ga ubiti. Jedan čovjek podiže pušku… U tom trenutku pojavljuje se trener konja i mirno kaže: „Nemojte ga ubijati. Dajte ga meni. Uštedjet ćete metak.“
Uzima konja, namješta mu kost, stavlja trave oko noge i brine se o njemu. Nakon nekog vremena konj ponovno može stati na noge. Ne može više trčati utrke, ali može živjeti. Može služiti za druge stvari.
Kasnije ga jedan čovjek pita: „Zašto ga liječiš kad više nikada neće biti trkaći konj?“ A trener odgovara rečenicom koju vrijedi zapamtiti: „Liječim ga zato što mogu i zato što znam. Jer ne ubija se i ne odbacuje život koji je samo malo načet.“
I tada sam pomislio nešto vrlo jednostavno. Na ovom svijetu ima mnogo „havarisanih“ stvari. Ali još više ima „havarisanih“ ljudi. Ljudi koje je život udario. Ljudi kojima je srce slomljeno. Ljudi koji su izgubili povjerenje. Ljudi koji misle da su promašili vlastiti život.
I tada čovjek često pomisli: „Sa mnom je gotovo.“ Ali Evanđelje govori nešto sasvim drugo. Bog nikada ne odbacuje slomljen život. On ne traži savršene ljude. On ne traži ljude bez ogrebotine.
On uzima baš one koje je život ranio – i kaže: „Dajte ga meni.“ Jer ono što je za ljude slomljeno, u Božjim rukama često tek počinje dobivati pravi oblik života. Svijet često odbacuje ono što je oštećeno. Ali Bog nikada ne puca u slomljene živote. Bog ih liječi.
I zato, kad sljedeći put pomislite da je vaš život možda malo „havarisan“, sjetite se ove jednostavne istine: u Božjim rukama ni jedan život nikada nije za otpis.
