U suvremenoj kulturi sve češće čujemo kako su simboli tek stil, a estetika stvar osobnog izbora. „To je samo umjetnost“, „to je samo provokacija“, „to je samo izgled“, „to je samo zabava“… No upravo se u tom „samo“ skriva problem.
Ovaj tekst ne nastaje iz straha od kulture, nego iz potrebe za razlučivanjem. Nastaje u kontekstu sve češćih pitanja roditelja, odgojitelja i pastoralnih djelatnika koji primjećuju da mladi gube osjetljivost prema simbolima koji ismijavaju sveto i relativiziraju zlo. Povod su i aktualne rasprave koje se ponovno otvaraju uoči koncerata izvođača poput Marilyn Mansona, ali tema je šira i dublja od jednog imena ili jednog događaja.
U ovom razmišljanju dotičemo se i svjedočanstva žene po imenu Angela, stvarne osobe čiji život pokazuje da put u tamu često ne započinje obredima, nego navikavanjem na simboliku koja pomiče granice savjesti. Njezina priča ovdje nije iznesena radi šoka, nego radi razumijevanja: kako se zlo najčešće uvodi – tiho, postupno i estetski privlačno.
Crkva ovdje ne želi gasiti umjetnost, nego pomoći da se čita ono što se gleda i sluša. Jer simboli nisu bezazleni – oni oblikuju čovjeka.
„To su samo simboli“ – rečenica koja uspavljuje savjest
Rečenica „to su samo simboli“ danas se često izgovara kao obrambeni mehanizam. Njome se želi umiriti nelagoda, izbjeći dublje pitanje i preskočiti odgovornost. No simboli nikada nisu samo dekor. Simbol je sažeta poruka. On ne djeluje samo na razum, nego na maštu, osjećaje i nesvjesno. Zato se simboli koriste u religiji, politici, oglašavanju i ideologijama.
Ako simboli nemaju snagu, ne bi ih se koristilo. A ako ih se sustavno koristi – onda je to s razlogom.
Simboli ne oblikuju ukus, nego pogled na svijet
Čovjek ne živi samo od informacija, nego od značenja. Simboli pomažu tumačiti stvarnost: što je dobro, što je zlo, što vrijedi, a što ne. Upravo zato nisu neutralni. Kršćanstvo to od početka zna. Križ nije samo znak patnje, nego spasenja. Svjetlo nije samo vizualni dojam, nego govor o istini.
Ali isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Kad se simbolima ismijava sveto, normalizira nasilje ili romantizira tama, postupno se mijenja unutarnji kompas čovjeka. Ne preko noći, nego navikavanjem. Zlo rijetko dolazi kao šok. Najčešće dolazi zapakirano.
Od estetike prema praksi: granice koje se pomiču
Iskustva ljudi koji su prošli kroz sotonističke krugove pokazuju gotovo isti obrazac – ništa nije započelo „ozbiljno“. Isprva je sve izgledalo kao igra, provokacija, istraživanje granica. Angela u svom svjedočanstvu jasno kaže: prvo su bili znakovi, simboli, riječi. Tek kasnije došli su obredi. Granice su se pomicale postupno, a savjest se navikavala.
Simbol traži čin. Čin traži ponavljanje. Ponavljanje stvara naviku. A navika, bez razlučivanja, stvara pripadnost. Zato tvrdnja da se zlo može „kontrolirati“ dok je samo estetsko ne drži. Ono ne ostaje na razini izgleda.
Kultura relativizacije i romantiziranje tame
Današnja kultura često briše razliku između dobra i zla. Sve postaje stvar osobnog doživljaja, interpretacije i izbora. U takvom ozračju tama se prikazuje kao intrigantna, hrabra i „autentična“. Filmovi, glazba, videoigre i društvene mreže nerijetko predstavljaju zlo kao privlačnije od dobra, a sveto kao nešto zastarjelo ili smiješno.
Problem nije u umjetnosti. Problem je u gubitku kriterija. Kad se izgubi osjećaj za sveto, gubi se i zdravi strah – ne strah koji paralizira, nego onaj koji čuva čovjeka od samouništenja.
Zašto su mladi posebno osjetljivi
Mladi, čiji se identitet još oblikuje, posebno su osjetljivi na simboliku. Oni još nemaju izgrađene mehanizme razlučivanja, a često nemaju ni sugovornike s kojima bi o viđenome i doživljenome razgovarali. Ako se mlade sustavno izlaže simbolima koji ismijavaju sveto ili slave destrukciju, ne možemo se čuditi ako se izgubi orijentacija.
Posljedice uvijek postoje. Pitanje je samo – tko ih nosi.
Nema neutralne tame
Kršćanska vjera ovdje nije panična, nego realna. Ona zna da se s tamom ne pregovara na razini estetike. Ne zato što je svjetlo slabo, nego zato što je tama zavodljiva. Zato Crkva ne poziva na paniku, nego na razlučivanje. Ne na zabrane bez smisla, nego na odgovornost. Ne na bijeg od kulture, nego na budnost.
Sloboda ne znači izložiti se svemu. Sloboda znači znati birati ono što vodi istinskom životu.
(Nastavlja se)
