Kad govorimo o glazbi, najčešće je doživljavamo kao zabavu, opuštanje ili osobni ukus. „Svatko sluša što hoće“, „to je stvar osjećaja“, „glazba nema veze s vjerom“. Do određene mjere to je točno. No problem nastaje onda kada glazba prestane biti samo zvuk, a pozornica samo mjesto nastupa.
Ovaj tekst dio je niza razmišljanja koji nastaje iz pastoralne brige Crkve za mlade u suvremenoj kulturi. Povod su aktualne rasprave koje se redovito otvaraju uoči velikih koncerata i javnih nastupa izvođača poput Marilyn Mansona, ali tema je šira: kako glazba, simbolika i autoritet izvođača oblikuju savjest i razlučivanje mladog čovjeka.
Crkva ovdje ne govori protiv glazbe ni protiv rock-kulture. Govori radi razlučivanja: kada glazba prestaje biti umjetnost, a postaje nositelj poruke; kada izvođač prestaje biti glazbenik, a postaje autoritet; i kada koncert počinje nalikovati propovjedaonici – ali bez odgovornosti koju prava propovijed nosi.
Glazba kao snažan duhovni medij
Glazba nikada nije bila neutralna. Od pradavnih vremena ona prati molitvu, slavlje, žalovanje i obrede. Ona dira dubine koje riječi često ne mogu dosegnuti. Upravo zato ima snagu povezivanja, ali i oblikovanja unutarnjeg svijeta. Crkva to dobro zna. Zato liturgija nije bez glazbe. Zato psalmi nisu ukras, nego molitva. Glazba ne prenosi samo emociju, nego i značenje.
Isto vrijedi i izvan crkvenog prostora. Glazba stvara ozračje u kojem se poruke lakše prihvaćaju – često bez kritičkog odmaka.
Umjetnost postavlja pitanja – ideologija nudi odgovore
Važno je razlikovati umjetnost od ideologije. Umjetnost smije provocirati, uznemiravati i postavljati pitanja. Ideologija, međutim, ne pita – ona poučava, uvjerava i oblikuje. Kad se s pozornice ne dijeli samo glazba, nego i svjetonazor, tada koncert prestaje biti isključivo kulturni događaj. On postaje mjesto prijenosa poruka koje se ne nude na razini dijaloga, nego doživljaja.
Publika na koncertu nije neutralna. Ona je emocionalno otvorena, povezana ritmom, svjetlom, masom i zajedničkim iskustvom. U takvom stanju poruke se ne primaju kritički, nego doživljajno. Tu počinje odgovornost.
Kad izvođač postane idol
U tom kontekstu pojavljuje se fenomen idolizacije izvođača. Glazbenik više nije samo netko tko stvara glazbu, nego autoritet čije riječi, stavovi i geste imaju posebnu težinu. Kad idol s pozornice ismijava sveto, relativizira zlo ili promovira destruktivne obrasce, poruka se ne doživljava kao osobno mišljenje, nego kao nešto što „treba prihvatiti“. Autoritet pozornice djeluje snažno – osobito na mlade koji još traže uzore.
Ovdje nije riječ o zabrani slušanja, nego o svijesti: kome dajemo autoritet nad vlastitom savješću.
Kad pozornica ugosti propovjednika bez oltara (Nightwish i Richard Dawkins)
Znakovito je da se u novije vrijeme ne radi samo o izvođačima koji kroz glazbu provociraju, nego i o trenucima kada se na koncertnim pozornicama izravno daje riječ ideološkim glasovima. Jedan od upečatljivih primjera jest koncert finskog benda Nightwish, na kojem je publici predstavljen Richard Dawkins, poznati zagovornik militantnog ateizma, čiji su citati i misli korišteni kao nadahnuće i okvir dijela umjetničkog sadržaja.
Ovdje nije riječ o osporavanju prava na mišljenje, niti o napadu na bend ili publiku. Pitanje je drukčije i ozbiljnije: što se događa kada publika koja je došla po glazbu dobije svjetonazorsku poruku u ozračju emocionalne otvorenosti, masovne sugestije i autoriteta pozornice?
Knjiga se može zatvoriti. Tribina se može napustiti. Rasprava se može odbiti. Ali koncert nije neutralan prostor. On djeluje na razini osjećaja, identifikacije i pripadnosti. Upravo zato pozornica lako postaje propovjedaonica – bez odgovornosti koju prava propovijed podrazumijeva.
Provokacija kao tržišna strategija
U suvremenoj glazbenoj industriji provokacija često nije umjetnička nužnost, nego tržišna strategija. Kontroverza donosi vidljivost. Skandal prodaje. Crkva zato ne smije naivno reagirati na svaku provokaciju. No isto tako ne smije šutjeti kada se provokacija sustavno pretvara u poruku koja razara čovjeka, osobito mladog.
Mudrost je razlikovati: kada ne reagirati, a kada jasno i mirno progovoriti
Glazba nikada nije „samo zabava“
Za kršćansku vjeru glazba je dar. Ona može liječiti, uzdizati i povezivati. Ali upravo zato nosi odgovornost. Pitanje nije: smijemo li slušati ovu ili onu glazbu? Pravo pitanje glasi: učimo li razlučivati ono što slušamo i gledamo?
Mladi danas ne trebaju zabrane, nego duhovnu pismenost – sposobnost da prepoznaju poruku i ne prepuste savjest tuđem autoritetu.
(Nastavlja se.)
