Hodočašćenje na groblja redovito je vezano uz dva dana u godini: Svi sveti (1. studenoga) i Dušni dan (2. studenoga). Što je čovjek stariji to ima više prijatelja negdje po grobljima, nego među živima. Život teče, prolazi. Dobro se sjetiti pritom da je i naš život prolazan. Premalo na to mislimo, ili gotovo ni ne volimo na to misliti jer kao da bi nam pomisao na smrt oduzela radost života. Za vjernike je ipak to važna činjenica koja ih upozorava kako naša domovina nije ovdje, nego na nebesima. I da je konačni cilj ljudskog života ne odživjeti ovih 60, 70 ili više godina, nego živjeti vječno u zajedništvu s Bogom i u zajedništvu sa svojim pokojnima. Ta pomisao uvijek je ljude poticala da kvalitetnije i odgovornije žive kako ne bi opteretili svoju savjest nepotrebnim djelima koja se ne računaju za vječnost. Mudri duhovni ljudi kršćanskih vjekova znali su sebi i drugima na vidljivom mjestu napisati upozorenje ”Memento mori“ (Sjeti se da ćeš umrijeti).
Ovih dana koje vežemo uz sve preminule ljude mislimo na one koji su prešli granicu smrti. Na određen način oni već pripadaju duhovnom svijetu, jer su prešli preko granice vremena i prostora. Mi kao da ih želimo zadržati, osjetiti. Zato idemo na njihov grob podsvjesno misleći da su tu nekako prisutniji i bliži nego na nekom drugom mjestu. Dolazimo na grob ili kod kuće palimo svijeću pred slikom nekog nama dragog pokojnika. Oni koji znaju moliti izreknu tada svoju molitvu. Najčešća je molitva za pokojne ona kojom za njih tražimo vječni pokoj, mir i vječnu svjetlost u gledanju lica Božjega. Činimo to rado, osobito ako nam je pokojnik bio blizak i drag. To nam je prigoda da na taj način izreknemo još jednom svoju zahvalnost onima kojima mnogo dugujemo. Često moramo priznati da u životu ne znamo i nećemo nikada stići istinski za sve zahvaliti. Jedni drugima ostajemo dužnici. Škrti smo katkada i za običnu riječ “hvala”, a isto tako i za geste zahvalnosti i ljubavi. Zbog toga su naši ljudski odnosi često opterećeni nekom nedorečenošću. Htjeli bismo sve to nadoknaditi u susretu sa spomenom, godišnjicom, grobom ili drugim mjestom vezanim uz naše pokojnike. Kao da nam se daje nova šansa: nadoknaditi izgubljeno. Vjerujemo da je to moguće samo u dimenziji vjere, u istini vjere kojom prihvaćamo činjenicu da su naši pokojnici živi u onome koji je za nas svojim uskrsnućem pobijedio smrt, tj. u Gospodinu Isusu Kristu. U Isusu može naše pokojnike i sada doseći naša zahvalnost i ljubav. U Isusu naši pokojnici su u slavi neba. Nisu u grobu, nisu na fotografiji. To su nam samo draga mjesta, uspomene. No oni su u zagrljaju Oca.
Ne znamo kako nas čuju, ali vjerujemo da nas čuju; ne možemo osjetiti njihov pogled, ali vjerujemo da oni sada više znaju i dublje vide nego za zemaljskog života. Sve je tako čudno, a ipak osjećamo da se nalazimo pred tajnom, a ne pred ništavilom. Izmiče nam toliko toga u našem shvaćanju i iskustvu života i smrti, a ne možemo se oteti dojmu da je ta prekogrobna stvarnost dublja od onoga što mi znamo. To je stvarnost Duha, prvenstveno Duha Božjega, a potom i našeg duha u zajedništvu s Bogom. Zato su ovo dani kad stojimo pred tajnom raspadanja tijela, pred nečim što nas puni stanovitim strahom, u isto vrijeme upozorenje na duhovnu stranu života, na dušu. Ovi dani pred nama nas pune dragocjenim uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, on osobno i jedinstveno što čovjeka čini čovjekom, osobom, ne može prestati živjeti. Smrt nije završetak, nego prijelaz, čak novi početak što ga kršćani prepoznavaju u svojem vjerovanju riječima: «Vjerujem u uskrsnuće tijela i u život budućega vijeka!»
