Postoje noći koje pamtimo po buci. I noći koje pamtimo po tišini. Božić je noć u kojoj Bog prestaje biti dalek. Ne dolazi kao sila. Ne dolazi kao sudac. Ne dolazi kao moćnik. Bog dolazi kao Dijete. To je najtiša, ali i najradikalnija promjena u povijesti: Svemogući postaje nemoćan, kako se čovjek više ne bi morao bojati Boga. U toj noći više nitko ne može reći: „Bog me ne razumije.“ Jer Bog je uzeo tijelo, dah, plač, hladnoću, glad, strah.
Božić nije priča. Božić je utjelovljenje.
Zašto Betlehem? Zašto štala? Zašto Bog nije izabrao palaču? Zašto ne Hram? Zašto ne moćne i jake? Jer Bog ne želi da ga se boje. Želi da ga se prepozna. Herod se boji. Učeni traže znakove. Moćni ostaju zatvoreni u svoje sustave. A pastiri, ljudi bez ugleda i bez zaštite, trče. Jer samo ponizno srce vidi Boga kako se rađa.
Samo onaj koji se spusti, može vidjeti Onoga koji se spustio. Betlehem nije geografsko mjesto. Betlehem je stanje srca.
Najveća božićna riječ: DANAS
Evanđelje ne kaže: „Nekada se rodio Spasitelj.“ Nego: „Danas vam se rodio Spasitelj.“ Danas — u tvojoj stvarnosti. U tvojoj obitelji kakva jest. U tvojim strahovima. U tvojoj umornosti. U tvojoj štali — ondje gdje je nered, gdje skrivaš rane.
Bog ne traži savršene uvjete. Bog traži otvoreno srce. Božić nije nostalgija. Božić je susret koji se događa sada.
Zašto nam treba Spasitelj?
Čovjek današnjice često misli da mu Spasitelj ne treba. Ali u dubini nosi samoću koja boli, krivnju koja ne prolazi, strah koji se vraća noću, rane koje skriva, umor koji se ne da „odspavati“. Božić dolazi upravo tu. Ne kao ukras. Ne kao bijeg. Nego kao odgovor. Bog se rađa ondje gdje čovjek više ne može sam.
Šutnja svetog Josipa – najdublji govor Božića
U cijeloj božićnoj noći jedna osoba ne govori ni jednu riječ. To je sveti Josip. I upravo zato je njegova prisutnost snažna. Josip nas uči da ljubav ne galami, da povjerenje ne traži objašnjenja, da je vjernost često tiha te da Bog prebiva ondje gdje se ne traži pozornica. U svijetu buke i dokazivanja, Božić govori jezikom tišine.
Božić u digitalnom dobu – izazov, ne prepreka
Živimo u svijetu ekrana, brzine i stalne povezanosti. Ali nikada čovjek nije bio usamljeniji. Digitalni svijet nije zlo sam po sebi, ali jest kušnja. Kušnja površnosti, kušnja raspršenosti i kušnja života bez sabranosti.
Božić nas poziva na nešto jednostavno, ali zahtjevno: utišaj da bi mogao čuti i zaustavi se da bi mogao susresti. Bog se ne rađa u virtualnom prostoru, nego u stvarnom životu. U dahu djeteta. U šutnji noći. U otkucajima srca.
Božić počinje u čovjeku
Božić ne počinje u kalendaru. Božić počinje u čovjeku koji šapne: „Gospodine, evo me. Dođi u moju tamu. Dođi u moju slabost. Dođi u moju štalu. Rađaj se u meni.“
I Bog to uvijek čuje. I uvijek dolazi. Jer danas — ne nekada, ne sutra — danas se rodio Spasitelj. Za tebe. Za mene. Za svijet koji traži mir. Za Crkvu koja traži snagu. Za svakoga tko se, poput pastira, ponizi, pokloni i kaže: „Dođi, Gospodine Isuse.“
