S vremena na vrijeme, neki pravoslavni crkveni vođe šokiraju svijet izjavom da bi nepravoslavne osobe mogle biti pričešćivane u Pravoslavnoj crkvi. Carigradski patrijarhat najglasnije podržava tu ideju. Jedan od najutjecajnijih zagovornika ove ekumenske ideje je američki arhiepiskop (nadbiskup) Elpidofor. On smatra takozvanu interkomuniju („međupričest“, uzajamno među kršćanima raznih konfesija) dobrom idejom i savjetuje pravoslavnim svećenicima da ne odbijaju dati Svetu pričest nepravoslavnim kršćanima. Naravno, arhiepiskop ne predlaže davati Svete Darove bilo kome na ulici. Njegov prijedlog se prvenstveno odnosi na miješane brakove, gdje je jedan supružnik pravoslavan, a drugi nepravoslavan. Po njegovom mišljenju, bilo bi nedosljedno izvršiti jedan sakrament (brak) na takvom paru, a istovremeno im uskratiti sudjelovanje u drugom sakramentu (euharistiji). Arhiepiskop Elpidofor opravdava svoju ideju obrazloženjem da budući da bračni parovi postaju „jedno tijelo“, oboma treba dopustiti sudjelovanje u euharistiji – čak i ako jedan od njih nije pravoslavan. Što bismo trebali učiniti po tom pitanju?
Ispitujući ovo pitanje, prvo se prisjetimo zašto je Crkva oduvijek odbijala davati svetu pričest nepravoslavnima i onima u raskolu. Klasični izraz nalazi se u Prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima: „Jer je jedan kruh, mi mnogi jedno smo tijelo, jer svi imamo dio od jednog kruha.“ (1 Kor 10, 17)
To znači da kada pričesnici prime dio jednog Jaganjca, oni time ostvaruju jedinstvo Crkve kao Tijela Kristova. Tako Crkva tvori Euharistiju, a Euharistija tvori Crkvu. Euharistija ne samo da pojedinom pričesniku prenosi preobražavajuću i iscjeljujuću milost Božju, već ga istovremeno ujedinjuje sa svima ostalima u jednom Tijelu Kristovu. U ovom sakramentu Krist se ne može odvojiti od svoje Crkve: Euharistija ujedinjuje pričesnika s Kristom jer ga ujedinjuje s Tijelom Kristovim – to jest s Crkvom. Crkva nije samo skup vjernika. Kada se kršćani okupljaju, Krist je prisutan među njima u tolikoj mjeri da se može reći: Crkva je Krist.
To je očito kod apostola Pavla. Na primjer, piše: „Jer kao što je tijelo jedno i ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo, tako je i Krist“ (1 Kor 12, 12). Međutim, Pavao ne kaže Korinćanima: „tako je s Crkvom“, iako upravo to misli. Umjesto toga, kaže: „tako je s Kristom“ – i tako poistovjećuje Crkvu s Kristom. Pavao također piše isto o Crkvi u svojoj Poslanici Efežanima, gdje kaže da je Crkva „Njegovo (Kristovo) tijelo, punina Onoga koji sve ispunjava“ (Ef 1, 23). Euharistija ujedinjuje pričesnike s Kristom upravo zato što ih ujedinjuje s Njegovom Crkvom, čineći ih članovima ovog Tijela. U euharistiji smo ujedinjeni ne samo s Kristom, već i sa svim ostalim udovima Njegova Tijela.
Možemo se također zapitati: što znači pripadati nekom organizmu? Članstvo – i ne govorimo samo o kršćanskoj Crkvi, već o bilo kojoj organizaciji – pretpostavlja dvije stvari: jedinstvo vjere ili ideologije i predanost određenom načinu života, odnosno disciplini. Isto tako, da biste bili dio organizma koji se jasno definira (kako biste se razlikovali od drugih), morate dijeliti njegova načela (vjeroispovijest) i živjeti po njima.
Isto vrijedi i za organizam Pravoslavne Crkve: da biste bili njezin član, morate ispovijedati njezina učenja (tj. pravoslavna učenja) i živjeti u skladu s njima. Ako netko ne dijeli to učenje ili odbija podvrgnuti se njegovim pravilima života, ne može biti dio ovog organizma. Na primjer, baptisti ne ispovijedaju pravoslavna učenja (ako u to sumnjate, idite u baptističku crkvu i predložite im da se mole Presvetoj Djevici Bogorodici) i ne smatraju obveznim slijediti pravila i dogme Pravoslavne Crkve. I koliko god pojedini baptisti bili divni, oni ne mogu biti članovi Pravoslavne Crkve. To ne ukazuje na neku zlobu ili „isključivost“ pravoslavaca, već na to da baptisti ne ispunjavaju uvjete za pripadnost tijelu Pravoslavne Crkve.
Sada razumijemo zašto je Crkva od samog početka dosljedno odbijala davati svetu pričest onima izvan svoje zajednice. Ako netko nije član Crkve jer ne ispovijeda njezina učenja ili ne prihvaća njezine moralne zahtjeve, ne može pristupiti svetoj pričesti u njoj. Jer bi ga primanje pričesti ujedinilo s Tijelom kojemu ne može pripadati.
Pričest sjedinjuje primatelja s Tijelom koje se daje u sakramentu euharistije. Ali heretici i raskolnici (koristimo tradicionalnu terminologiju) odbacuju uvjete potrebne za članstvo u ovom Tijelu. Sama priroda Crkve (ili „punina Crkve“, kako kaže završna molitva nakon liturgije (pravoslavne mise)) isključuje takvu pričest. Ne samo da ne bi koristila nepravoslavnom primatelju (može mu čak i naštetiti; vidi 1 Kor 11, 27), već je i štetna za samu Crkvu, jer bi takvim djelovanjem u njezin organizam unijela strane utjecaje, koji bi u njemu djelovali poput kvasca u tijestu.
Naravno, ne dijele sve kršćanske denominacije ovaj koncept euharistije. Neki shvaćaju svetu pričest isključivo individualno: za njih je pričest izraz osobne odanosti Gospodinu, ali joj nedostaje „kolektivna“ dimenzija – to jest, sjedinjenje sa svim ostalim primateljima u jednom Tijelu. Zbog toga nude pričest kršćanima drugih denominacija, vjerujući da je euharistija jednostavno izraz zahvalnosti Bogu za Kristovu smrt na križu. A budući da kršćani drugih vjera dijele tu zahvalnost s njima, ne vide razloga zašto ne bi i oni s njima dijelili euharistiju.
Ne može ih se optužiti za nedosljednost. Logični su u svojoj praksi – prema njihovom vlastitom teološkom shvaćanju, bilo bi nepristojno i pogrešno odbiti pričest drugim kršćanima. Problem nije u njihovoj logici, već u njihovoj teologiji. Pričest ne izražava samo zahvalnost Kristu za otkupiteljsku žrtvu – ona ujedinjuje vjernike jedne s drugima u jedan organizam. Mogućnost zajedničke pričesti rezultat je pogrešnog individualističkog shvaćanja euharistije.
Pravoslavci koji tvrde da „ako u miješanom braku nepravoslavni supružnik pristupa jednom sakramentu (braku), zašto ne može pristupiti i drugom (euharistiji)?“ promašuju poantu. Prvo, izbjegavaju pitanje je li uopće ispravno sklapati takve brakove – i kako će se njihova djeca odgajati. Drugo, ovo se pitanje ne može riješiti pretvarajući se da se zahtjevi koji vrijede za jedan sakrament mogu jednostavno primijeniti na sve ostale. Njihovo miješanje pokazuje duboko nerazumijevanje. Srž spora je bit euharistije i euharistijskog jedinstva.
Tu je naše sudjelovanje u Kristu – sjedinjenje s njim kroz euharistiju. Citirajmo stariju studiju mitropolita (tadašnjeg arhimandrita) Kalista (Warea): „Biblija, Oci i kanoni poznaju samo dvije mogućnosti: ili pričest ili nepričest. Sve ili ništa.“ Autor nadalje citira profesora Georgiosa Galitisa, koji je primijetio: „Pristup euharistiji jednak je prijemu u Crkvu… Koncept interkomunije (međupričesti) nije poznat ni ranoj Crkvi ni Novom zavjetu.“ Ako niste član Pravoslavne Crkve, pričest vam nije moguća.
Važno je prepoznati da je glavna pokretačka snaga ovog neviđenog odstupanja od povijesne prakse emocija – čista i jednostavna. Nekim ljudima je emocionalno teško reći: “Ne, ne možeš imati ono što želiš.” Čini se da se boje uznemiriti druge. Roditelji dobro znaju koliko je ovaj pristup glup. Djeca – kao i odrasli – ne mogu uvijek dobiti sve što žele. Sposobnost prihvaćanja ove činjenice znak je zrelosti. Svećenici koji se drže tradicije Crkve i ne podlegnu pritisku emocija vide da takav stav donosi plodove.
Sjećam se para u našoj crkvi sv. Germana na Aljasci (Britanska Kolumbija, Kanada): jedan od supružnika bio je pravoslavac, drugi protestant. Redovito su zajedno prisustvovali pravoslavnoj liturgiji. Međutim, nismo pričešćivali nepravoslavnog supružnika. S vremenom je protestantski supružnik odlučio prijeći na pravoslavlje i bio je uredno primljen. Ovaj sretan kraj možda se nikada ne bi dogodio da smo odstupili od tradicije i pričestili oboje.
Ali ovdje se ne radi o osjećajima ili sudbini jedne određene obitelji. Radi se o očuvanju vjere i crkvene tradicije za buduće generacije. Budimo jasni: ako Crkva odluči napustiti svoju euharistijsku tradiciju zbog brige za miješane brakove, neće se tu zaustaviti. Uskoro će početi davati pričest svakom (nepravoslavnom) kršćaninu koji stoji u redu, jer je glavni razlog izvorne promjene bila emocija. Osjetljivi svećenik koji ne želi uznemiriti drag bračni par odbijanjem svete pričesti jednom od supružnika na isti način neće htjeti razočarati dragog protestanta koji je ušao u crkvu i pristupio pričesti. A onda neće htjeti odbiti nikoga tko pristojno izgleda. Sjećam se kako mi je jedan anglikanski svećenik priznao da daje svetu pričest „svima koji su na duhovnom putu“. Kakva je široka mreža tada bačena!
Neki bi mogli prigovoriti: „To se u pravoslavlju nikada ne bi dogodilo!“ Takvo povjerenje u ljudsku narav je dirljivo, ali potpuno neutemeljeno. Priznajem – danas zvuči nezamislivo. Ali čak i prije jedne generacije, bilo bi jednako nezamislivo da pravoslavni arhiepiskop predloži pričešćivanje nepravoslavaca.
Nalazimo se na skliskom terenu – a ako vam se ne sviđa metafora, reći ću to drugačije: nalazimo se na rubu ponora. Mnoge povijesne Crkve već su upale u njega. Vrijeme je da se sjetimo naše apostolske tradicije – i odmaknemo se od ruba.
protojerej Lawrence Farley/Glas pravoslavlja (Češka)
Izvor: Pravoslavlje Hrvatska
