Toliko puta sam do sada slušao rečenice koje su postale gotovo refren našega vremena: „Ja ne idem u crkvu. Meni ne treba nitko tumačiti vjeru.” „Čitam Bibliju i to mi je dovoljno.” „Pomolit ću se doma, ne moram zato ići u crkvu.” Iza tih rečenica često se skriva nešto više od racionalnog stava: i otpor, i razočaranje, i bijeg – ponekad i opravdanje vlastite udaljenosti. A najčešće: samoća koja se pokušava prekriti „duhovnim argumentima”.
Vjera bez zajedništva je kao ugarak izvađen iz vatre
Kad bismo Isusa pitali: „Gospodine, moram li biti dio Crkve ako želim vjerovati u Tebe?”, vjerojatno bi odgovorio slikom. Zamislimo vatru oko koje sjede ljudi. Ona grije i osvjetljava. Svi su u krugu topline i svjetla. A onda jedan ustane, uzme komad gorućega drveta i ode sam u noć. U početku ga još grije, ali plamen polako nestaje. Ugarak se hladi; tama i hladnoća ga obavijaju. Na kraju se mora vratiti natrag – tamo gdje gori zajednička vatra.
Tako je i s vjerom: živi samo ako je u zajednici. Tko se odvoji, prije ili kasnije osjeti hladnoću duhovne samoće.
Euharistija i Biblija – dvije ruke iste vjere
Ponekad se stvara lažna suprotnost: „ili Biblija ili Euharistija”. U stvarnosti, to dvoje pripada jedno drugome: Riječ Božja rasvjetljuje put i oblikuje vjeru, a Euharistija okuplja i povezuje u Tijelu Kristovu.
U ranoj Crkvi nije bilo kršćanina koji bi čitao Sveto pismo, a da ne sudjeluje u lomljenju kruha; niti je bilo euharistijskog slavlja bez navještaja Riječi. To nije stvar „osobnog izbora”, nego temelj kršćanske vjere.
Crkva – mjesto zajedničkog disanja Duha
Kršćanska vjera nije privatni projekt. Od samih početaka rađa se i raste u zajednici: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama.” (Dj 2,42) U zajednici se vjera hrani i čuva; u zajednici se moli, prašta, slavi, tješi i raste. Naravno, Crkva je sastavljena od ljudi i ima svojih slabosti. Ali to nije razlog da od nje pobjegnemo. Vjera koja ostane sama s vremenom oslabi.
Krunica – škola Evanđelja i zajedništva
Krunica nije molitva zatvorenog srca; ona je zajednička molitva naroda Božjega. Kroz stoljeća, kad je nestajalo sigurnosti i knjiga, krunica je ostajala. Molila se po poljima, u kućama, pred ikonama i križevima. Dominikanske bratovštine krunice bile su živa mreža molitve: ljudi su se okupljali, molili jedni za druge i nosili jedni druge u vjeri. To zajedništvo molitve preživjelo je ratove, glad i beznađe – i još uvijek živi.
Živa krunica – lanac srca i molitve
U 19. stoljeću Pauline Jaricot obnovila je ideju “Žive krunice”: male skupine u kojima svatko svakoga dana moli jedno otajstvo, a zajedno mole cijelu krunicu. Danas, u vremenu mreža interesa i virtualnih poznanstava, “Živa krunica” gradi mreže molitve. Nitko nije sam: dok jedan moli radosna, drugi slavna, treći žalosna otajstva – svi zajedno mole za cijeli svijet.
Euharistija – središte vjere
Ako je krunica žila koja povezuje, Euharistija je srce Crkve. Ona nas okuplja, hrani i šalje. Bez nje Crkva prestaje biti zajednica i postaje tek skupina individualaca. Zato Isus nije rekao: „Čitajte sami kod kuće”, nego: „Ovo činite meni na spomen.” (Lk 22,19) Kad slavimo Euharistiju, nismo promatrači, nego sudionici života Boga koji se daruje.
Vjera nije ‘solo projekt’
„Ako narod ne čuva svetinju, neće je čuvati ni kamere ni brave.” Ako vjernik ne živi vjeru u zajednici, ni knjige ni ekrani neće grijati njegovo srce. Vjera nije privatni dnevnik; vjera je život u Tijelu Kristovu. Zato – Euharistija, Biblija i Krunica nisu tri odvojena puta, nego tri plamena jedne vatre. Zajedno nas drže blizu Boga i jednih drugih.
Molitva za vjernost zajedništvu
Gospodine Isuse, hvala Ti što nas okupljaš u zajednicu vjere i ljubavi.
Daj nam srce koje neće bježati od oltara, nego će se uvijek vraćati k Tvojoj vatri.
Nauči nas hraniti se Tvojom Riječi i Tvojim Tijelom, živjeti u Crkvi, nositi jedni druge i moliti zajedno. Marijo, Majko Crkve, čuvaj nas u zajedništvu.
Amen.
