Papa Grgur IV. (731. – 741.) premjestio je blagdan Svih svetih na 1. studenoga, kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom Samhain, koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha. Stoga je, kako veli dr. Ivančić, 1. studenoga izabrao i kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama ‘svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu’.
U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom.
U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina i tradicija je da se tog dana obilaze groblja, koja se posebno rese i pale se svijeće uz molitvu za mrtve. S time da se u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenog.
Ono što je možda nedovoljno poznato je da je blagdan Svih svetih posvećen, osim kanoniziranim svecima, i velikom broju onih koji nisu stavljeni ni na oltar, ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. „Neupadljivi, zaboravljeni ljudi, koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost – majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, ljudi svih zanimanja, svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče, jer to i jest prvi smisao posjeta grobovima“, veli dr. Ivančić, dodajući kako su španjolski svećenici još 1748. dobili povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise – jednu za koga god žele, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. godine proširio na cijelu Crkvu.
