Postoji li žal za propuštenim? Ponekad. Za vremenom ne datim Bogu. Na bilo koji način.
Želio sam silno biti brat monah. Shvatio sam da to želim ja, a ne Bog. Pustio sam Bogu da me vodi. Bar se nadam da jesam, ponekad barem. Stavio me u košnicu velike župe. Mislio sam da je predanje povučenog samostana u nepoznatosti ikome osim Bogu najbolji put. Čak sam se osjećao tako najbolje. Dok nisam pustio Bogu sve. Sebe.
Kako tražiti Božju volju? Reče mi jedan monah kartuzijanac kada izabereš teže. Ili pustiš da dođe teže. I prihvatiš. Što je za tebe teže. Manje privlačno. A drugima korisnije. Od tebe.
Žalim li za tim? Ne. Čeznem? Da. Ali puštam, otpuštam svaki dan nadajuć se da sam danas baš tu trebao biti. Tako nekako. Otprilike. Do slijedeće prilike, zgode. Griješim i činim pogreške. Padam, podiže me Bog. Čudo kako se ne umara moj Bog. Opraštati, kao da uživa. Poklanjajući još jedan sat, još jedan dan. Život jedan. Svaki dan. Kao san.
Žalim li što nisam bolji bio? Svaki dan. Trpim sebe samoga pokušavajuć više misliti na Stvoritelja. Živjeti s Bogom. Uprisutniti ga i ne kvariti trenutak. Drugima. Njihovo vrijeme, život. Poštovati.
Žalim li što nisam više vremena bio s onima koji su zaslužili i koji su trebali? Da, to je križ savjesti.
Žalim li što im nisam rekao koliko mi znače, koliko sam im zahvalan što su me voljeli i bili moj život. Koliko ih volim? Ne.
Svi su to znali. Svi.
Moj Bože, moje sve. Piši. Tvoj je papir. Potpisao sam. Tvoje je pravo da činiš što hoćeš. Moje je pravo da šutim. Da pustim. Tebe. Ako sam lagao, pobriši sve. Samo nemoj otići. Budi tu. Ne govori. Vidjet ću te u šutnji. Suhoći. Mraku. Napipat ću te dušom kao dijete majku. Mirisati. Čuti. Biti s tobom. Bez obzira na sve. Moje sve, ljubavi moja. Najveća. Jedina.
Izvor: Krešimir Josip Facebook



