„Ime tvoje, o Jahve, ostaje dovijeka, i spomen na te, o Jahve, od koljena do koljena.“ (Ps 135,13) U došašće 2025. ulazimo u svijetu koji sve više diše ritmom ekrana, poruka i brzih odgovora. Digitalno doba nije samo promijenilo način na koji radimo ili se informiramo – ono je počelo mijenjati i način na koji mislimo o Bogu.
Navikli smo da se sve rješava na jedan pritisak tipke. I nesvjesno počinjemo očekivati takvog Boga: brzog, dostupnog, koji odmah reagira na naš „klik“. Ali Bog nije digitalni Bog. On ne djeluje kao program. On ostaje Bog – slobodan, strpljiv, vjeran – i u digitalnom dobu.
Upravo zato, uoči adventa, želim ponuditi jednu polazišnu, predadventsku misao: kako živjeti došašće u vremenu ekrana, brzine i nestrpljiva čovjeka? I najaviti adventski niz razmatranja koji ćemo kroz četiri tjedna pratiti na portalu Vjerujem.hr pod naslovom: „Došašće 2025. – Ususret Nadi“
Kad digitalna logika uđe u dušu
Digitalna tehnologija sama po sebi nije zlo. Ona je alat, dar mogućnosti. Mnogi od nas mole časoslov na mobitelu, prate misu online, slušaju propovijedi u tramvaju. Problem nastaje kada digitalna logika – brzina, nestrpljivost, instant-rješenja – prijeđe iz ekrana u srce.
Računalo djeluje ovako: pritisneš pravu tipku – dobiješ pravi rezultatx sve je programirano, predvidljivo i izračunljivo.
Ako tu logiku prenesemo na Boga, riskiramo ovo: izmolim tri krunice – dobit ću što tražim, ispovjedim se i pričestim – Bog je dužan odmah ozdraviti me, učinim dobro djelo – On će mi automatski uzvratiti trostruko.
Bog jest vjeran i dobar. Ali nije automat. Ne djeluje po našim uputama, ne izvršava naše kombinacije „tipki“, ne svodi se na duhovni „sustav za brze odgovore“. To je važna istina pred Advent: Bog je uvijek blizu – ali nikada nije programiran.
„Tipkajte i odgovorit će vam se?“ Ne, nego molite i pustite Bogu slobodu
Isus kaže: „Kucajte i otvorit će vam se.“ (Mt 7,7) To je istina i u digitalno doba. Ali kucanje na Božja vrata nije isto što i pritisak tipke. Kad pritisnemo tipku, rezultat znamo unaprijed. Kad molimo – ne znamo kako će Bog odgovoriti.
To je ono što digitalnom čovjeku najteže pada da ne kontrolira ritam odgovora, da Bog može šutjeti, da nekad ne dolazi „sada i odmah“, nego kroz proces, čekanje, križ i sazrijevanje.
Advent je zato suprotnost digitalnoj nervozi. To je škola čekanja. Vrijeme u kojem Bog odgaja naše srce da ne traži „odmah i po mome“, nego se vraća povjerenju: „Ime tvoje, o Jahve, ostaje dovijeka…“ – i kad ne razumijem, i kad ne vidim.
Personalizirana duhovnost ili Bog koji je stvaran?
Digitalna kultura navikava nas da sve bude po mjeri korisnika: profil, preporuke, sadržaj, vijesti. Lako se dogodi da isto počnemo očekivati i od vjere: želimo „religiju po mjeri“, Boga koji se uklapa u naše ritmove, ukuse i granice.
Teolog Mike Penn govori o fenomenu da ljudi traže „personaliziranu duhovnost“ tj. takvu koja će ih podržati, ali ih ne mora mijenjati. Kad takvog „Boga po želji“ ne nađu, prijeti druga kušnja: postati sam sebi bog. Kako piše C. S. Lewis: „Kad ljudi prestanu vjerovati u Boga, počnu vjerovati u same sebe.“
Advent nas vraća na početak: nisam ja središte, nisam ja mjerilo. Bog je Bog, ja sam čovjek. I to je oslobađajuće.
Online svijet i stvarna prisutnost
Digitalni svijet je postao naš drugi dom: ondje radimo, kupujemo, komentiramo, raspravljamo, tražimo odgovore. Sve češće – ondje i ostajemo. Ali Advent nas podsjeća: Bog se ne utjelovljuje u virtualnom, nego u stvarnom.
Sin Božji nije došao kao poruka na ekranu, nego kao Dijete u jaslama, u hladnoći, siromaštvu, u jednom konkretnom vremenu i prostoru, u stvarnim rukama Marije i Josipa. Zato i mi trebamo, makar na trenutke isključiti ekran, utišati notifikacije te vratiti pogled s „online“ na Onoga koji je stvarno prisutan – u Euharistiji, u bližnjem, u nutrini koja čeka tišinu.
Digitalna evangelizacija je potrebna i dragocjena. Ali ako nam pojede tišinu, izbriše čekanje i razvodni susret, izgubili smo srce vjere.
Naviti svoj sat po Božjem vremenu
Ključno pitanje digitalnog doba nije „smijemo li koristiti tehnologiju?“ – to je jasno. Nego, tko kome određuje ritam? Hoće li Bog morati „nositi mobitel oko vrata“ da bi nam bio dovoljno dobar? Ili ćemo mi konačno naviti svoj sat po Njegovu vremenu?
Došašće je vrijeme u kojem Crkva svake godine ponavlja Bog ne kasni, Bog ne zaboravlja, Bog ne odgovara po našim rokovima, nego po mjeri spasenja.
Mi smo ti koji se trebaju usporiti.
Došašće 2025. – Ususret Nadi – što nas čeka?
Upravo iz ove napetosti – između digitalne brzine i Božjeg vremena – rađa se adventski ciklus koji ćemo kroz četiri tjedna pratiti na portalu Vjerujem.hr kroz serijal “Došašće 2025. – Ususret Nadi”.
Četiri su velika koraka:
1. tjedan – PROBUDI SE: Povratak istini o sebi. Iz tame prema svjetlu. Razotkrivanje našeg „zlatnog teleta“ i digitalnih bijegova.
2. tjedan – OBRATI SE: Pokora i ispovijed kao vrata slobode. Ne „duhovnost po kliku“, nego istinski povratak Bogu koji čeka.
3. tjedan – RADUJ SE: Prepoznati Boga u malenima, slabima, ranjenima. Radost koja ne dolazi od ekrana, nego od susreta.
4. tjedan – PRIMI GA: Dočekati Novorođenog Kralja u tišini srca. Dopustiti da se On rodi u stvarnom životu, ne samo u virtualnim čestitkama.
Svako će razmišljanje biti poziv da u digitalnom dobu ne izgubimo okus za Boga koji dolazi tiho, da od „klikova“ učimo doći do koljena pred jaslama, da se ne zadovoljimo virtualnim, kad nam se nudi stvarna, utjelovljena Ljubav.
Bog ne dolazi na klik
Digitalna tehnologija mijenja lice svijeta. Ali ne mijenja Božje srce. Bog ne dolazi na klik. On dolazi kao Dijete, kao Novorođeni Kralj, u tišini noći, u srcu koje se usudilo čekati, obratiti se i otvoriti.
U tom duhu započinjemo naš adventski put na Vjerujem.hr. Od prve nedjelje došašća, kroz ciklus „Došašće 2025. – Ususret Nadi“, pokušat ćemo zajedno učiti kako u vremenu ekrana ponovno otkriti Onoga čije Ime ostaje dovijeka i čija nas Nada ne napušta – ni u digitalnom dobu.
