Volim promatrati lica ljudi. Lice čovjekovo mi kaže: „Ne ubij!“ Na licu se očitava kakvo svjetlo čovjek nosi u nutrini – je li miran ili ranjen, pomiren ili ogorčen, još sposoban voljeti ili umoran od svega.
Ponekad, onako bez posebnog razloga, sjednem u kut kakvog kafića i kradom promatram prolaznike. I moram priznati: nikada nisam uživao u promatranju ljudskih lica kao nekada davno, dok sam prolazio Hondlovom ulicom u Zagrebu, pokraj stare Fotokemike.
Usporio bih korak, koji put čak i zastao – kao da vežem cipele – a zapravo bih krajičkom oka gledao ljude koji su izlazili iz dućana s tek podignutim fotografijama. Listali bi ih s tihim osmijehom. Nije me zanimalo ono što su gledali. Zanimala su me njihova lica. Kao da bi na tren izgubila svagdanju krutost, kao da bi iznutra provalilo neko svjetlo. Potrajalo bi to nekoliko koraka, a onda bi opet nestalo – kao da ga pospreme u torbu zajedno s fotografijama.
Lice kao Božja zapovijed (Post 1,27 – „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“)
Dok gledam ljudsko lice, često pomislim: kad bi čovjek bio sposoban trajno gledati lice drugoga, nikada ne bi mogao ubiti. Zapovijed „Ne ubij“ nije najprije napisana u kamenu, nego u ljudskom licu – u pogledu majke, u borama starca, u smijehu djeteta. Tko može dignuti ruku na onoga koga je istinski pogledao?
Zato me potresu mjesta gdje su lica bila izbrisana – jame i masovne grobnice. Ondje gdje su ljudi pretvoreni u bezimenu masu, gdje je ostala tek „bijela gomila kostiju“, kako su svjedoci opisivali Hudu jamu. Tamo više nije bilo imena ni pogleda. A svaki od tih ljudi imao je svoje fotografije, svoje Hondlove ulice, nekoga tko bi se nad njegovim licem nasmiješio i obradovao.
Kad čovjek prestane gledati lice (Izl 20,13 – „Ne ubij!“)
Ubojstvo počinje prije metka. Počinje kad prestanemo gledati lice, a počnemo gledati etiketu: neprijatelj, tuđi, suvišni. Tada zapovijed utihne, a oholost šapće: „Ti si gospodar.“
I uvijek se pitam: kako to netko može – povrijediti drugoga, mučiti ga, ubiti ga – pa to boli! Nismo mi gospodari tuđega života. Samo je jedan Gospodar – Otac naš nebeski. On je udahnuo dah u svako lice. Zato je svaka žrtva prije svega – oskvrnuto lice. Ne broj, ne argument, ne zastava – nego čovjek.
Zapovijed „Ne ubij“ najprije je napisana u ljudskom licu. Tko je istinski pogledao čovjeka, više ga ne može pretvoriti u neprijatelja.
Kultura natjecanja u žrtvama
Danas se mnogi natječu tko će imati veće pravo reći: „Mi smo žrtve“. Žrtva je postala ulaznica u nekakvu moralnu nadmoć. A što je više govora o žrtvama, to je manje spremnosti živjeti tako da žrtava bude manje. O žrtvi se mora govoriti istinito i pravedno, bez mitomanije, bez ideološkog ključa i bez trgovanja tuđom boli.
Kad se žrtva pretvori u oružje, istina prva umire. A gdje istina umre – rađaju se nove jame. Kršćanin ne smije šutjeti pred nepravdom, ali ne smije ni hraniti osvetu. Naš put je pamćenje bez otrova i pravda bez mržnje.
Pogled prema Licu na križu (Iv 19 – Kristovo izranjeno lice)
Na kraju se uvijek vraćam jednom licu – Kristovu licu na križu. Izranjeno, poniženo, a ipak puno svjetla. To lice je odgovor na svaku jamu i svako „zašto“. Isus je mogao uzvratiti silom, a ostao je čovjek do kraja – da nas nauči kako se lice ne gubi ni u smrti.
S križa nam ne viče osvetu, nego istu zapovijed koju nosi svako ljudsko lice: Ne ubij – jer ti si voljen.
Svjetlo koje ne smijemo sakriti
Možda bismo, kad bismo češće gledali jedni druge kao što ljudi gledaju fotografije svojih najmilijih, imali manje jama i manje grobnica bez križa. Jer lice čovjekovo tiho ponavlja: Ne ubij – jer i ja sam netko tko je voljen.
Osobna završna riječ
Ovo pišem kao svećenik, ali i kao čovjek koji je gledao lica majki pred grobovima, lica djece nad fotografijama očeva koji se nisu vratili, lica ljudi pred jamama bez križa. I svaki put sam čuo istu tihu zapovijed: čuvaj lice čovjekovo – jer u njemu prebiva Božja slika.
