Misli iz Biblije za svaki dan: 24. studenoga

“Kraljevstvo nebesko je kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao dakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

“Kraljevstvo nebesko je kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao dakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti. Gospodar se smilova tome sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.

A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug pade preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.

Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebali da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao? I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga.

Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu.”

Mt 18,23-35

Izvor: “365 x Biblija”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

Pročitaj više

Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.

Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.

Za Crkvu i samostane, ovo je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?