Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 15. prosinca

„Gospodin je blizu“: Krist je naša radost! Radost potpuna, istinska, duboka, koja nikog ne isključuje. Vjernik osjeća kako u njemu raste dok se brižno pripravlja primiti Otkupitelja koji dolazi. Brojni nam sveci daju primjer te vježbe koju je hvalilo i preporučivalo Učiteljstvo. Na osobit način u tome ističe se sveti Alfons Ligourski, koji je pisao:…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

„Gospodin je blizu“: Krist je naša radost! Radost potpuna, istinska, duboka, koja nikog ne isključuje. Vjernik osjeća kako u njemu raste dok se brižno pripravlja primiti Otkupitelja koji dolazi.

Brojni nam sveci daju primjer te vježbe koju je hvalilo i preporučivalo Učiteljstvo. Na osobit način u tome ističe se sveti Alfons Ligourski, koji je pisao: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu zauzima prvo mjesto nakon sakramenata; ono je najmilije Bogu i najkorisnije za nas.“ Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo slaviti je već i zadržati se pred njom izvan mise omogućuje crpsti iz samog izvora milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti sposobnija razmatrati Kristovo lice, u duhu koji sam predložio u apostolskim pismima Novo millenio ineunte i Rosarium Virginis Mariae, ne može ne razviti također taj vid euharistijskog štovanja, u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s tijelom i krvlju Gospodnjom. (EE 25)

+ Pozovi narode, milosrdni Isuse, na rušenje zidova što su ih stvorili bijeda i nezaposlenost, diskriminacija i netolerancija.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“

Pročitaj više

Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.

Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.

Za Crkvu i samostane, ovo je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?