Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 9. prosinca

Bezgrješna je znak vjernosti Bogu koja se ne predaje pred ljudskim grijehom. Njezina nas punina milosti podsjeća ujedno i na neizmjerne mogućnosti dobra, ljepote, veličine i radosti koje su čovjeku dostupne kada se dade voditi od volje Božje, odbacujući grijeh. Važna posljedica eshatološke napetosti neraskidivo vezane uz euharistiju jest također činjenica da  ona daje poticaj…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

Bezgrješna je znak vjernosti Bogu koja se ne predaje pred ljudskim grijehom. Njezina nas punina milosti podsjeća ujedno i na neizmjerne mogućnosti dobra, ljepote, veličine i radosti koje su čovjeku dostupne kada se dade voditi od volje Božje, odbacujući grijeh.

Važna posljedica eshatološke napetosti neraskidivo vezane uz euharistiju jest također činjenica da  ona daje poticaj našem povijesnom hodu, polažući sjeme žive nade u svakodnevno posvećivanje svakog pojedinca svojim zadaćama. Ako uistinu kršćanska vizija usmjerava pogled prema ‘novom nebu’ i ‘novoj zemlji’ (usp. Otk 21,1), to ne oslabljuje, već radije potiče naš osjećaj odgovornosti prema sadašnjoj zemlji. Želim to iznova potvrditi na početku novog tisućljeća, kako bi se kršćani osjetili više no ikad obveznima ne zanemariti svoje ovozemne dužnosti. Njihova je zadaća pridonijeti svjetlom evanđelja izgradnji svijeta po mjeri čovjeka koji će u punini odgovarati Božjem naumu. (EE 20)

+ O, Marijo, budi Majkom našega oslobođenja od svakoga zla: od zla što opterećuje savjest, kao i onoga koje sve više prijeti na obzorju našeg stoljeća.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“

Pročitaj više

Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.

Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.

Za Crkvu i samostane, ovo je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?