Svatko od nas nosi svoje strahove. Neki su tihi i skriveni, drugi glasni i paralizirajući. Neki traju godinama, drugi se pojave preko noći. Današnji svijet strahove samo pojačava: ratovi, bolesti, neizvjesnosti, vijesti koje se izmjenjuju iz minute u minutu. I dok listamo po ekranima, srce se polako zgrči. Dok pratimo naslove, duša se počne stezati.
U takvim danima čovjek lako dođe u napast misliti da je sam, da ga Bog ne vidi, da ga je život nadvladao.
A upravo tu dolazi došašće: ne da ukloni strahove, nego da u njih unese svjetlo.
Biblijski temelj – „Tko sluša moje riječi…“
Današnje evanđelje (Mt 7, 21. 24–27) donosi poznatu Isusovu sliku: kuća na stijeni i kuća na pijesku. Oluja dolazi u oba slučaja. Vjetar udara u oba slučaja. Kiša pada na oba života. Razlika nije u tome ima li čovjek problema — nego gdje je položio svoj temelj.
Kuća na pijesku nije slaba zato što je loša, nego zato što je građena bez poslušnosti. Kuća na stijeni nije jaka zato što je savršena, nego zato što stoji na Božjoj riječi.
Psalam nas podsjeća: „U danima straha ja se u Gospodina uzdam.“ (Ps 56)
Bog ne obećava da neće biti oluja. On obećava da nas neće ostaviti same u oluji.
Duhovna analiza – kad strah preuzme kormilo
Čovjek je najranjiviji kada počne misliti kroz svoj strah. Tada misli postaju izobličene, riječi preoštre, a odluke prenagljene. U našem vremenu strah se lako širi: stalne obavijesti, udarne vijesti, poruke, analize, prognoze. Čovjek čita, sluša, gleda — i srce sve dublje tone.
Strah ima mnoga lica. Strah od budućnosti: „Hoće li biti gore?“ Strah za zdravlje: „Što će biti sa mnom ili mojima?“ Strah od neuspjeha. Strah od samoće. Strah od gubitka kontrole…
U takvim danima podsjetim se stare misli koju sam zapisao u mladosti, u vremenima kada se činilo da je strah veći od života: „Mir je ponekad sitan — manji od makova zrna.“
A ipak, baš takav mir, malen i neprimjetan, postaje sjeme iz kojega Bog polako uzgaja sigurnost.
To je istina naše vjere: mir ne mora biti velik da bi bio stvaran.
Poziv na obraćenje – molitva kao hrabrost, ne bijeg
Molitva nije izbjegavanje stvarnosti. Molitva je suočavanje s njom. Molitva je trenutak u kojem čovjek prestane biti rob svojih strahova i kaže: „Gospodine, ja ovo ne mogu nositi sam.“
To je čin istine. Čin poniznosti. Čin oslobođenja. U molitvi se događa ono što ljudska tehnika ne može postići: strah se ne uklanja — nego se pretvara u povjerenje.
Molitva ne mijenja uvijek okolnosti, ali uvijek mijenja čovjeka. Ne uklanja oluju, ali nas uči kako stajati uspravno dok bjesni. Bog ne traži da budemo neustrašivi. Bog traži da Mu vjerujemo.
Adventski čin – mali korak hrabrosti
Danas učini jedan jednostavan čin: izgovori Bogu jedan svoj strah — po imenu. Bez uljepšavanja. Bez prikrivanja. Bez formula.
Može biti:
– „Bojim se za sutrašnjicu.“
– „Bojim se bolesti.“
– „Bojim se biti sam.“
– „Bojim se neuspjeha.“
– „Bojim se za svoju djecu.“
Reci to Bogu — i šutke Mu ostavi. To je najskromniji, ali i najhrabriji čin dana.
Kad je Bog stijena, ništa nas ne može srušiti
Strah će uvijek kucati. Ali ne mora ući. A ako i uđe — ne mora ostati. Isus ne obećava lak život. On obećava čvrst temelj.
Došašće je zato vrijeme u kojem se uči najveća vještina vjere: položiti sebe na Boga, na Njegovu riječ,
na Njegovu prisutnost. A Onaj koji dolazi — Novorođeni Kralj mira — dolazi baš kao svjetlo koje ulazi u naše strahove i mijenja ih iznutra.
Neka ovaj dan u nama probudi istinu da se strah ne pobjeđuje snagom, nego povjerenjem. A povjerenje se rađa u molitvi.
