Došašće 2025. - Ususret Nadi

NA SVETU LUCIJU: Ugasi svjetla u sobi, upali jednu svijeću, ostani nekoliko minuta u tišini i reci u srcu – Gospodine, osvijetli tamu mojega srca

Danas učinimo tihi, ali hrabri korak: očistimo pogled srca. To znači, vidjeti vlastite sjene bez straha, pogledati istini u lice, prestati se bojati onoga što Bog već zna, priznati da nam treba svjetlo i dopustiti da nas Krist dotakne tamo gdje je najmračnije.

Autor: P. Anto Bobaš
event 13.12.2025.
Photo: Pexels

Živimo u vremenu u kojem se sve vidi, ali malo što prepoznaje. Oči su nam pune slika, a duše pune sjena. Svjetla grada sjaje, a čovjek iznutra ostaje taman, iscrpljen i izgubljen. U takav svijet ulazi sveta Lucija:
djevojka svjetla, djevojka hrabrosti, djevojka koja nije dopustila da ijedna vanjska tama ugasi ono unutarnje — Kristovo svjetlo.
Ona je svetica koja vidi ispravno. Ne očima tijela, nego očima srca. A tko srcem vidi — vidi dalje nego svi. Advent nas uči upravo to: ono što vidi srce, vodi život; ono što srce prepozna, tomu se čovjek klanja; ono što srce ljubi, tomu pripada. I zato je sveta Lucija toliko važna: pokazuje da je pravo svjetlo neuništivo.

Biblijski temelj
„Narod koji mrakom hodi vidje svjetlost veliku.“ (Iz 9,1) Prorok Izaija govori o svjetlu koje čovjek ne može sam proizvesti. To svjetlo nije od reflektora, ekrana ni ljudske moći. To je svjetlo koje dolazi odozgo —
svjetlo koje se ne može kupiti, zaslužiti ni imitirati. To je svjetlo Mesije.
U Evanđelju Isus kaže da su oči svjetiljke tijela: „Ako je tvoje oko zdravo, cijelo će tvoje tijelo biti puno svjetla.“ (Mt 6,22)
Svetoj Luciji oči su oduzeli — ali je ostala puna svjetla. Jer njezine su oči bile u srcu, ne u tijelu. Bog gleda drukčije. I vidi drukčije. I daje drukčiji vid: vid koji prepoznaje dobro, vid koji razlikuje istinu, vid koji otkriva Krista.

Duhovna analiza – pogled u sebe i svijet
Danas nas okružuje toliko vanjskog svjetla da više ne primjećujemo tamu u sebi. Navikli smo na blještavilo, na brzinu, na površnu ljepotu, na umjetne vizualne svjetove — i polako gubimo sposobnost gledati iznutra. Vidimo tuđe pogreške, tuđe slabosti i tuđe sjene, ali često ne vidimo vlastite rane, one tamne kutove duše koji trebaju Božje svjetlo.
Sveta Lucija nas vraća na istinu: svjetlo koje ne ulazi u srce — ne mijenja život. Ona nas uči da vidjeti znači prepoznati Krista, vidjeti znači pustiti da Riječ zasja te vidjeti znači dopustiti Bogu da razgori ono što je u nama već dugo ugašeno. Zato je njezin blagdan duboko adventski: kad se u čovjeku zapali unutarnje svjetlo, tama više nema posljednju riječ.

Poziv na obraćenje
Danas učinimo tihi, ali hrabri korak: očistimo pogled srca. To znači, vidjeti vlastite sjene bez straha, pogledati istini u lice, prestati se bojati onoga što Bog već zna, priznati da nam treba svjetlo i dopustiti da nas Krist dotakne tamo gdje je najmračnije.
Svetoj Luciji nikakva sila nije mogla oduzeti svjetlo — jer ga nije nosila izvana, nego iznutra. I mi smo pozvani na isto.

Adventski čin za današnji dan
Učini danas nešto jednostavno, ali duboko: ugasi svjetla u sobi, upali jednu svijeću, ostani nekoliko minuta u tišini i reci u srcu: „Gospodine, osvijetli tamu moga srca.“
Neka to bude tvoj mali „blagoslov očiju“ — ne očiju tijela, nego očiju srca koje vide ono što je vječno. A za večernju molitvu reci: „Sveta Lucijo, čuvaj oči moga srca, da vidim Krista gdje god On prolazi.“

Riječ Nade
Sveta Lucija je svetica koja nije dopustila da joj svijet oduzme pogled. Nije dopustila da joj tama otme svjetlo. Nije dopustila da joj strah uguši vjeru. Zato njezin život postaje proročka riječ adventa: pravo svjetlo nije ono što vani sja, nego ono što u tebi gori. A to svjetlo nitko ne može ugasiti, jer ga pali Krist.
Nadu ne ulijeva svijet, nego Onaj koji dolazi kao Svjetlo što svijetli u tami — Novorođeni Kralj, koji sigurno dolazi.

Pročitaj više

Njihovi glasovi nisu bili savršeni po mjerilima svijeta, ali su bili istiniti — nosili su u sebi težinu života, ali i mir koji dolazi iz vjere. Oni nisu pjevali da bi se čuli, nego da bi izdržali, da bi molili, da bi ostali.

Premda je Uskrs najvažniji blagdan i kod protestantskih crkava, Veliki petak je stekao posebno, središnje značenje za protestante. Za to je presudan bio Lutherov teološki smjer usmjeren na takozvanu „teologiju križa“ kao suprotnosti tadašnjoj dominantnoj “teologiji slave”.

Mnogi se izvlače površnim prigovorima kako svećenik komu se ispovijedaju nije ništa bolji od njih, kako je i on čovjek, kako je možda i gori od njih. Sve to može biti istina. Svećenik baš kao i svaki vjernik odgovara pred Bogom za svoje čine i svoju vjernost, a isto tako kao i svaki vjernik ima potrebu pred nekim svojim kolegom obaviti svoju redovitu ispovijed. Ali kad aktivno ispovijeda onda je on u službi sakramenta, opunomoćenik Crkve, radi nešto u ime Isusovo, i onda je nad njim i nad tim činom što izvršuje autoritet Krista i Crkve.