OČIMA PSIHOLOGA I TEOLOGA: Korizma i odricanje – samodisciplinom kroti se tijelo i čisti duša. Ali žrtve i odricanja nisu i ne smiju biti nikakvo mrcvarenje

Pokorničkim djelima unosimo potrebni sklad u svoj život, “tjeramo” u red svoje nagone, neuredne strasti, razna tjelesna neuredna nagnuća, koja, kad se otrgnu svjesnoj kontroli, mogu dovesti do raznih psihičkih ovisnosti i bolesti.

Autor: P. Mijo Nikić
event 18.02.2026.
Photo: Tomislav Miletic/Pixsell

Crkva nas svake godine na početku korizme poziva na pokornička djela kojima se pripravljamo za Uskrs. “Korizmenim odricanjem krotimo tijelo”, kaže se u jednoj molitvi, a u prvom korizmenom predslovlju čitamo kako “pokorom čistimo dušu”. U pojmu pokora uključeni su žrtva, odricanje, uskraćivanje sebi raznih udobnosti na koja bismo inače imali pravo. Samosvladavanje ili askeza uski je i trnoviti put i malo ih je koji se odlučuju ići tim putem. Teži je put pravi put. Tko ga svjesno odabere, taj sebe izgrađuje. Askeza je svojevoljno nastojanje oko izgradnje vlastitog karaktera i svoje ličnosti.

Promatrajući djela odricanja i djela svojevo­ljnih žrtava sa psihološkog vidika, možemo reći kako su takva djela potrebna ako čovjek kao osoba želi rasti i dostići psihološku i duhovnu zrelost svoje osobnosti. Djelima odricanja i samodiscipline kroti se tijelo i čisti duša. Na taj se način osoba najbolje pripravlja da milost Božja u njoj djeluje i donese svoje plodove. To je također najbolji način da se postigne visoki stupanj afektivne zrelosti i emocionalne inteligencije. Čovjek koji je spreman na žrtvu i svladavanje dokazuje da cijeni razumsko-duhovnu dimenziju svojega bića koja ima odlučujuću ulogu u dozrijevanju i samoostvarenju vlastite ličnosti. Ova se razumsko-duhovna dimenzija usavršava asketskim djelima i spremnošću na žrtvu i odricanje. Svojevoljno prihvaćenim djelima odricanja najviše uspijevamo zagospodariti tjelesnom ili psiho-fiziološkom dimenzijom svojega psihičkog života, odnosno nadvladati svijet prisila na toj razini osobnosti. Pokorničkim djelima unosimo potrebni sklad u svoj život, “tjeramo” u red svoje nagone, neuredne strasti, razna tjelesna neuredna nagnuća, koja, kad se otrgnu svjesnoj kontroli, mogu dovesti do raznih psihičkih ovisnosti i bolesti.

Žrtvom i odricanjem povećava se čovjekova nutarnja sloboda i u isto vrijeme umanjuje se svijet prisila koji također živi u svima nama. Askeza nam pomaže da otkrijemo i živimo autentični svijet vrednota, ona je izvrsno sredstvo duhovnog i moralnog napretka svake osobe koja se odvaži krenuti putem odricanja. Svjesno prihvaćenim svladavanjem i odricanjem učimo disciplinirano živjeti, a to je prijeko potrebno da bismo mogli aktivirati i ostvariti skrivene mogućnosti koje u nama drijemaju i čekaju da ih netko probudi. Silne mogućnosti koje su u latentnom stanju postoje u svima nama, ali se aktiviraju samo u onima koji prihvate životni izazov, odnosno u onima koji su spremni na žrtvu i odricanje. Stari su Rimljani skovali mudru izreku: “Per aspera ad astra” – “po trnju do zvijezda”. To je zakon života. Što više uložiš truda, vježbe, odricanja, to ćeš i veće uspjehe postići u životu, odnosno u toj mjeri ćeš biti izgrađena i ostvarena ličnost.

Samodisciplina, odnosno žrtve i odricanja nisu i ne smiju biti nikakvo mrcvarenje, još manje ubijanje naše osobnosti, nego pozitivni životvorni proces koji promiče rast osobnosti u svim dimenzijama. Samodisciplina pomaže čovjeku da živi autentičnije kao čovjek, da ukroti svoju sebičnost kako bi imao više ljubavi i razumijeva­nja za druge.

Prema tome, promatrajući samo sa psihološke strane, možemo reći kako su žrtve i svojevoljna odricanja, kad su pozitivno motivirana, uvijek u službi emocionalnog i duhovnog dozrijevanja osobe; umanjuju snagu patoloških prisila, a povećavaju nutarnju slobodu i sposobnost za autentičnu ljubav koja želi služiti drugima.

Pročitaj više

O porijeklu imena Čista srijeda ima više teorija. Jedna od njih je da se toga dana pepelom detaljno čistilo kućno posuđe, a druga, vjerojatnija teorija je ona da su vjernici od toga dana pozvani raditi na čistoće svoje duše u čemu im pomaže korizmena pokora.

Crkva koja se zatvara nije samo sociološki problem, nego teološki krik: čovjek je povjerovao da može živjeti bez Izvora. A bez Izvora nema ni slobode savjesti, ni kulture, ni dostojanstva.