OČIMA PSIHOLOGA I TEOLOGA: Korizma i odricanje – samodisciplinom kroti se tijelo i čisti duša. Ali žrtve i odricanja nisu i ne smiju biti nikakvo mrcvarenje

Pokorničkim djelima unosimo potrebni sklad u svoj život, “tjeramo” u red svoje nagone, neuredne strasti, razna tjelesna neuredna nagnuća, koja, kad se otrgnu svjesnoj kontroli, mogu dovesti do raznih psihičkih ovisnosti i bolesti.

Autor: P. Mijo Nikić
event 18.02.2026.
Photo: Tomislav Miletic/Pixsell

Crkva nas svake godine na početku korizme poziva na pokornička djela kojima se pripravljamo za Uskrs. “Korizmenim odricanjem krotimo tijelo”, kaže se u jednoj molitvi, a u prvom korizmenom predslovlju čitamo kako “pokorom čistimo dušu”. U pojmu pokora uključeni su žrtva, odricanje, uskraćivanje sebi raznih udobnosti na koja bismo inače imali pravo. Samosvladavanje ili askeza uski je i trnoviti put i malo ih je koji se odlučuju ići tim putem. Teži je put pravi put. Tko ga svjesno odabere, taj sebe izgrađuje. Askeza je svojevoljno nastojanje oko izgradnje vlastitog karaktera i svoje ličnosti.

Promatrajući djela odricanja i djela svojevo­ljnih žrtava sa psihološkog vidika, možemo reći kako su takva djela potrebna ako čovjek kao osoba želi rasti i dostići psihološku i duhovnu zrelost svoje osobnosti. Djelima odricanja i samodiscipline kroti se tijelo i čisti duša. Na taj se način osoba najbolje pripravlja da milost Božja u njoj djeluje i donese svoje plodove. To je također najbolji način da se postigne visoki stupanj afektivne zrelosti i emocionalne inteligencije. Čovjek koji je spreman na žrtvu i svladavanje dokazuje da cijeni razumsko-duhovnu dimenziju svojega bića koja ima odlučujuću ulogu u dozrijevanju i samoostvarenju vlastite ličnosti. Ova se razumsko-duhovna dimenzija usavršava asketskim djelima i spremnošću na žrtvu i odricanje. Svojevoljno prihvaćenim djelima odricanja najviše uspijevamo zagospodariti tjelesnom ili psiho-fiziološkom dimenzijom svojega psihičkog života, odnosno nadvladati svijet prisila na toj razini osobnosti. Pokorničkim djelima unosimo potrebni sklad u svoj život, “tjeramo” u red svoje nagone, neuredne strasti, razna tjelesna neuredna nagnuća, koja, kad se otrgnu svjesnoj kontroli, mogu dovesti do raznih psihičkih ovisnosti i bolesti.

Žrtvom i odricanjem povećava se čovjekova nutarnja sloboda i u isto vrijeme umanjuje se svijet prisila koji također živi u svima nama. Askeza nam pomaže da otkrijemo i živimo autentični svijet vrednota, ona je izvrsno sredstvo duhovnog i moralnog napretka svake osobe koja se odvaži krenuti putem odricanja. Svjesno prihvaćenim svladavanjem i odricanjem učimo disciplinirano živjeti, a to je prijeko potrebno da bismo mogli aktivirati i ostvariti skrivene mogućnosti koje u nama drijemaju i čekaju da ih netko probudi. Silne mogućnosti koje su u latentnom stanju postoje u svima nama, ali se aktiviraju samo u onima koji prihvate životni izazov, odnosno u onima koji su spremni na žrtvu i odricanje. Stari su Rimljani skovali mudru izreku: “Per aspera ad astra” – “po trnju do zvijezda”. To je zakon života. Što više uložiš truda, vježbe, odricanja, to ćeš i veće uspjehe postići u životu, odnosno u toj mjeri ćeš biti izgrađena i ostvarena ličnost.

Samodisciplina, odnosno žrtve i odricanja nisu i ne smiju biti nikakvo mrcvarenje, još manje ubijanje naše osobnosti, nego pozitivni životvorni proces koji promiče rast osobnosti u svim dimenzijama. Samodisciplina pomaže čovjeku da živi autentičnije kao čovjek, da ukroti svoju sebičnost kako bi imao više ljubavi i razumijeva­nja za druge.

Prema tome, promatrajući samo sa psihološke strane, možemo reći kako su žrtve i svojevoljna odricanja, kad su pozitivno motivirana, uvijek u službi emocionalnog i duhovnog dozrijevanja osobe; umanjuju snagu patoloških prisila, a povećavaju nutarnju slobodu i sposobnost za autentičnu ljubav koja želi služiti drugima.

Pročitaj više

Njihovi glasovi nisu bili savršeni po mjerilima svijeta, ali su bili istiniti — nosili su u sebi težinu života, ali i mir koji dolazi iz vjere. Oni nisu pjevali da bi se čuli, nego da bi izdržali, da bi molili, da bi ostali.

Premda je Uskrs najvažniji blagdan i kod protestantskih crkava, Veliki petak je stekao posebno, središnje značenje za protestante. Za to je presudan bio Lutherov teološki smjer usmjeren na takozvanu „teologiju križa“ kao suprotnosti tadašnjoj dominantnoj “teologiji slave”.

Mnogi se izvlače površnim prigovorima kako svećenik komu se ispovijedaju nije ništa bolji od njih, kako je i on čovjek, kako je možda i gori od njih. Sve to može biti istina. Svećenik baš kao i svaki vjernik odgovara pred Bogom za svoje čine i svoju vjernost, a isto tako kao i svaki vjernik ima potrebu pred nekim svojim kolegom obaviti svoju redovitu ispovijed. Ali kad aktivno ispovijeda onda je on u službi sakramenta, opunomoćenik Crkve, radi nešto u ime Isusovo, i onda je nad njim i nad tim činom što izvršuje autoritet Krista i Crkve.