Druga poslanica Solunjanima ove nedjelje udara u živac: „Tko neće raditi, neka i ne jede“ (2 Sol 3,10). Rečenica je kratka, oštra i – za mnoge – šokantna. Na jednoj strani su oni koji odmah kimaju glavom: „Tako je, napokon netko da to kaže!“ Na drugoj strani su oni koji se zgroze: „Kako to uskladiti s evanđeljem milosrđa? Zar se život mora zaslužiti?“
Ako ovu rečenicu istrgnemo iz cjeline, lako je pretvoriti je u politički slogan protiv siromašnih, nezaposlenih ili ljudi koji su slomljeni bolešću i psihičkim teretima. No Pavao ne piše protiv slabih, nego protiv onih koji mogu, a neće; koji se pozivaju na vjeru da bi izbjegli odgovornost.
I upravo tu postaje neugodno aktualan – ne samo za svijet rada i socijalne politike, nego i za nas u Crkvi. Da, i za naše samostane.
Povijesni kontekst: kada je „pobožnost“ postala izlika
U prvoj Crkvi dogodilo se nešto što današnjem čitatelju možda i ne bi prvo palo na pamet. Neki kršćani bili su uvjereni da će Gospodin doći još za njihova života. Očekivanje skorog „konačnog preokreta“ dovelo je do iskrivljene logike: ako Isus ionako dolazi „svakog časa“, zašto još raditi i zašto se truditi, zašto se mučiti, kad će sve propasti i Bog učiniti novo?
Rezultat je bio vrlo konkretan: neki su prestali raditi i živjeli na račun drugih. Pobožnost je postala izgovor za nerad. Pavao se upravo tome suprotstavlja. Podsjeća ih kako su on i suradnici „dan i noć radili, da nikome ne budu na teret“ – i to dok su naviještali evanđelje. Apostol ne živi od svoga statusa, nego od rada svojih ruku. On je propovjednik, ali i radnik.
Zato njegova rečenica nije cinizam, nego korekcija: „Tko neće da radi, neka i ne jede.“ Ne govori o onima koji ne mogu raditi, nego o onima koji ne žele, dok istodobno rado ubiru plodove tuđega truda.
Što je uopće „rad“?
Da se ne bismo zaustavili na površini, moramo pitati: što Pavao podrazumijeva pod „radom“? I što rad znači nama danas? S jedne strane, rad je uvijek povezan s povijesnim okolnostima: nekad polje, radionica, ribarski čamac…, a danas ured, škola, bolnica, tvornica, digitalne platforme.
Ali s druge strane, rad je više od plaće i radnog mjesta. Filozofski i biblijski gledano, rad je stvaralačka djelatnost: ono što čovjeku daje mogućnost da oblikuje svijet, održava život, služi drugima i i otkriva smisao.
Rad može biti plaćen ili neplaćen, vanjski ili skriven. Kao što je, primjerice, odgoj djece, briga za bolesne roditelje, skrb za kuću i zajednicu, volontiranje, karitas, župni angažman, tiha molitva časoslova, priprema liturgije, pastoralni rad, pisanje, učenje… Rad je svaki oblik odgovornog darivanja sebe – tijelom, razumom, srcem. Zato je preusko i nepravedno rad svesti samo na plaćeno zaposlenje.
Istodobno, pojam rada uvijek nosi i iskustvo muke i napora. Rad troši, traži odricanje, disciplinu. Karikatura je kada želimo plodove rada, ali ne želimo umor koji ide s tim.
Pitanje koje peče: samostani i „neuredan život“
Pavao govori o „neurednom životu“ onih koji se bave svačim, ali ne rade ono što im je povjereno. Ako smo iskreni, ta riječ itekako dotiče i naš redovnički život u samostanima. I u samostanima postoji “život po svome“ (kao da zavjeti ne postoje), skrivena lijenost iza pobožnih fraza, prebacivanje tereta na nekoliko uvijek istih ljudi, navika da se „podrazumijeva“ da drugi odrađuju kuhinju, poslove, sakristiju, pastoral, dok neki „nemaju vremena“ – a zapravo žive vrlo komotno te mentalitet tipa „zajednica će se pobrinuti, meni je osigurano“, bez istinske želje da i ja pridonesem.
Tu Pavlova rečenica postaje bolno jasna: „Tko neće da radi, neka i ne jede.“ Ne znači: neka brat ili sestra ostanu bez kruha. Nego, nitko nema pravo živjeti od zajednice, a ne živjeti za zajednicu. Rad redovnika nije samo fizički. To je i molitva, studij, pastoral, duhovno praćenje, briga za starije, pisanje, poučavanje. Ali i najuzvišeniji poziv može postati alibi za nerad, ako se izgubi duh služenja.
Pavao brani vjerodostojnost propovjednika i učitelja. On kaže da onaj tko naviješta evanđelje, ne smije se skloniti u povlaštenu zonu gdje drugi nose križeve svakodnevice, a on uživa plodove.
U tom svjetlu, Pavlova riječ je poziv na obraćenje zajednica – ne samo pojedinaca. Redovnik bez spremnosti na rad – duhovni i konkretni – postaje teret braći i sestrama i sablazan onima koji promatraju.
Razlika između „ne mogu“ i „neću“
U današnjem društvu, Pavlov citat se često koristi kao „batina“ protiv nezaposlenih, bolesnih, iscrpljenih. Tu činimo dvostruku nepravdu: ne razlikujemo one koji ne mogu od onih koji neće raditi i zaboravljamo da postoje sustavi koji ljude lome: dugotrajna nezaposlenost, psihičke bolesti, izgaranje, nepravedni radni uvjeti.
Tko nepravdu pripisuje samo „lijenim pojedincima“, a ne vidi strukture grijeha, dolijeva ulje na vatru u društveno-politički zapaljivim situacijama. Pavao nikada ne napada slabe. On ispravlja one koji su se povisili nad drugima, a žive na njihov račun.
Rad, identitet i dostojanstvo
U vremenu stalnih promjena, preopterećenosti, mnogobrojnih obveza i osjećaja nesigurnosti koji dolazi s time, ljudi se pitaju: „Tko sam ja, ako ostanem bez posla? Imam li ikakvu vrijednost ako više ne mogu raditi kao prije?“
Ako identitet gradimo samo na radnom učinku, onda gubitak posla udara u samu srž ljudskog dostojanstva. Zato je ključno Pavlovo pitanje, preformulirano za nas danas: što mi zapravo daje vrijednost i što me čini čovjekom?
Je li naša vrijednost zbroj projekata, postignuća i napredovanja? Ili je korijen naše vrijednosti u nečem dubljem: Da smo, prije svega, djeca Božja: ljubljeni, potrebni. Ako u to vjerujemo, onda iz toga proizlazi dvostruka posljedica: Nijedan rad – pa ni onaj skriven i neplaćen – nije bezvrijedan ako je darovan iz ljubavi. Nitko nema pravo povlačiti se u komoditet i propuštati darovati svoje talente, dok drugi izgaraju.
Pavao kao poziv na ispit savjesti
Za društvo, Pavlova je riječ poziv da promislimo o dostojanstvu rada, pravednoj plaći, zaštiti slabijih, vrednovanju neplaćenog rada (briga, njega, volontiranje) i razlikovanju „ne može“ od „ne želi“.
Za Crkvu i samostane, ona je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?
„Tko neće raditi, neka i ne jede“ – u Pavlovim ustima nije prijetnja, nego poziv na pravednost, na odgovornost i na ljubav.
Jer na kraju, nitko od nas ne živi od vlastitoga rada. Svi živimo od milosti: od dara života, od darova drugih, od kruha koji je netko drugi umijesio, od Kristova Tijela koje nismo „zaradili“.
Upravo zato, rad – u kući, na poslu, u samostanu, u apostolatu – nije prokletstvo, nego način zahvalnosti: moj konkretni „hvala“ Bogu i ljudima. I možda je ova Pavlova rečenica – ako je čitamo u svjetlu evanđelja – poziv da se manje bavimo time tko bi sve „trebao manje jesti“, a više time gdje ja mogu početi raditi ono što mi je Bog povjerio.
