Duhovnost

Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.

Sv. Jeronim treba nam danas jer živimo u vremenu površnosti koja se prodaje kao mudrost, buke koja se proglašava mišljenjem, duhovne lijenosti koja se maskira tolerancijom, vjere bez rizika, teologije bez žara i pobožnosti bez dubine.

Za Crkvu i samostane, ovo je poziv na iskren ispit savjesti: nosim li svoj dio tereta zajednice, pridonosim li radu (duhovno i konkretno) ili se vješto izmičem, živim li na račun tuđeg truda, a vrlo spremno sudim „nerad“ svijeta i jesam li spreman na ponizne, nevidljive poslove – ili ih prepuštam „drugima“?

Za vjernike kombinacija profesionalne terapijske podrške i vjere u Isusa Krista često je učinkovita strategija za suočavanje s depresijom. Vjera može poslužiti kao sidro, pomažući im da se suoče s izazovima s obnovljenom nadom. Stručnjaci poput psihoterapeuta mogu naučiti vrijedne strategije za suočavanje s psihološkim aspektima depresije.

Trgovački centri ovih dana postaju ako crkve novog vremena. Umjesto oltara vidimo blagajne. Umjesto hostije vidimo kreditne kartice, Umjesto svijeća vidimo neonske reklame. Zato Crni petak nije samo jedan običan dan, jer taj dan ima neki svoj duh. Duh koji kaže: „Nisi vrijedan ako nemaš. Nisi sretan ako ne kupiš. Nisi živ ako ne posjeduješ.“

Živimo u svijetu koji izbjegava patnju, prezire žrtvu, slavi udobnost, relativizira istinu i ne vjeruje u apsolutne vrijednosti. Zato je današnjim ušima lako reći: „Zašto riskirati? Zašto provocirati? Zašto ne šutjeti?“

Ako do kraja života žena ostane začuđena pred muškarcem, i muškarac pred svojom ženom, tada brak može uspjeti; stalno promatrati kakva je to tajna i truditi se spoznati kako do kraja zavoljeti onog drugog. Zajedništvo žene i muškarca znači istraživanje za cijeli život. Tu se i pogriješi u svakom trenutku, ali ništa zato, pokajemo se i idemo naprijed. Važno je znati opraštati i uvijek iznova razumjeti.

Starost predstavlja razliku između bitnog i nebitnog; između istinskog i neautentičnog. Predstavlja ljubaznost koja zna da su i drugi prisutni. Spoznaja da je oprost više od toga da si uvijek u pravu, da je strpljenje jače od nasilja, da dubine života leže u tišini, a ne u buci.

Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu.

Danas, kad se prisjećamo najdražih osoba koje više nisu s nama, molimo za njihove duše. Donosimo molitve za drage pokojne iz molitvenika Večernjeg lista koji je prigodno izašao za blagdan Svih svetih.

Spomen na sve svece, kako navodi prof. dr. Tomislav Ivančić, počeo se slaviti od 4. stoljeća, a prvi su tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni u Antiohiji.

Ovi dani pred nama nas pune dragocjenim uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, on osobno i jedinstveno što čovjeka čini čovjekom, osobom, ne može prestati živjeti. Smrt nije završetak, nego prijelaz.

Krunica se danas nekima čini zastarjelom i nepraktičnom. Ali ona u sebi nosi nešto izuzetno važno: ne vodi nas u neodređenu meditaciju, nego nas uranja u konkretnu povijest spasenja, odnosno u život stvarne osobe Isusa iz Nazareta te u vjeru ukorijenjenu u povijest Izraela i 150 psalama, koji su bili molitva Božjeg naroda.

Muškarac koji moli krunicu nije pobožni romantik. On je čuvar obitelji, branitelj istine i štit za slabije. Molitva ne smanjuje njegovu snagu – ona joj pokazuje put kojim ići. Kada otac moli, dom diše. Kada sin moli, obitelj ima budućnost. Kada svećenik moli, narod ima pastira.

Zapadna kultura, upravo zbog svoje kultne, teocentrične naravi, odraz je istinske naravi čovjeka. To je ono što čovjeka čini čovjekom. Usmjerenost na transcendenciju, na Boga. Danas se kultura ponovno udaljava od Boga i istine. Zapadu prijeti propast jer je prekinuo poveznicu s Nebom.

Danas, u vremenu mreža interesa i virtualnih poznanstava, “Živa krunica” gradi mreže molitve. Nitko nije sam: dok jedan moli radosna, drugi slavna, treći žalosna otajstva – svi zajedno mole za cijeli svijet.

Grkokatolički svećenik vlč. Zoran Vladušić osvrnuo se na objavu župnog vikara iz Međugorja fra Marina Mikulića o posljedicama grijeha predaka, koju smo prenijeli i na našem portalu, pa objavu vlč. Vladušića, kao prilog raspravi o toj temi koja zanima mnoge vjernike, prenosimo u cijelosti.

Razina povjerenja osjetno se smanjila diljem Zapada nakon što su skupinu za skupinom – bankare, predsjednike tvrtki, medijski eksponirane osobe, sabornike, novinare – pogodili skandali. Brak kao ustanova gotovo je srušen, budući da se 40% djece rađa izvan njega, dok 50% brakova završava razvodom. Stupanj bolesti povezanih uz depresiju, kao i sindromâ izazvanih stresom, dosegao je enormnu razinu, osobito među mladima. Nedavna je anketa pokazala kako prosječna osoba u starosti između 18 i 35 godina ima 237 prijatelja na Facebook-u. Na upit na koliko njih bi se mogli osloniti u trenutku nevolje, prosječan je odgovor glasio dvoje. Jedna je četvrtina odgovorila: na jednoga, a jedna osmina – ni na jednoga.

Papa Ivan Pavao II. osjetio je da u molitvi krunice nedostaje važno razdoblje Isusova života – vrijeme njegova javnog djelovanja: tri godine naučavanja, čudesa i objave Boga kao Oca. Zato je 2002., u Godini krunice, dodao pet novih otajstava, nazvavši ih Otajstvima svjetla (Mysteria lucis).

U što vjeruješ? Vjeruješ li u oslobođenje Kristovo ili u prokletstvo predaka? Obje stvari ne mogu stajati zajedno nikako. Ako vjeruješ u prokletstvo – vrijeđaš Kristov križ. Ako misliš da još moraš “otplaćivati dug” svojih predaka – govoriš da Kristova žrtva nije bila dovoljna. A to je čista blasfemija. I zato, tko god vam priča o prokletstvu, o nasljeđu u grijeha predaka i slično tome, taj vam ne želi dobro.