Ako postoji trenutak u liturgijskoj godini koji nas poziva da progovorimo istinu, onda je to došašće. Ne istinu o svijetu. Ne istinu o drugima. Nego istinu o sebi. Jer Bog može obnoviti samo ono što Mu čovjek ponudi. Sve ostalo ostaje u tami. A tama uvijek ima moć nad onim dijelom života koji skrivamo.
Danas pred nas evanđelje stavlja dvojicu slijepaca. Oni viču. Oni traže. Oni se ne pretvaraju da vide. I zato im Isus vraća vid. Istina oslobađa — ali mora biti izgovorena.
Biblijski temelj – „Vjerujete li?“
U evanđelju (Mt 9, 27–31) dvojica slijepaca dolaze za Isusom i mole: „Smiluj nam se, Sine Davidov!“ Isus im postavlja samo jedno pitanje: „Vjerujete li da to mogu učiniti?“
Vid im se vraća tek kad priznaju istinu: ne samo istinu o svojoj potrebi, nego i istinu o svojoj vjeri. To je početak svakog sakramenta pomirenja: ne u optuživanju sebe, nego u priznanju istine pred Bogom. Slijepci ne uljepšavaju svoju situaciju. Ne glume da mogu dalje sami. Ne bježe u izvanjska rješenja. Oni izgovaraju: „Gospodine, mi ne vidimo.“ I to je početak ozdravljenja.
Duhovna analiza – naši oblici sljepoće
Sljepoća danas nije uvijek tjelesna. Često je mnogo skrivenija — i zato opasnija. Ima više lica:
- Sljepoća samodostatnosti
„Mogu sam.“ „Ja sve rješavam.“ „Ne treba mi nitko.“ To je najtvrđa sljepoća, jer se skriva iza privida snage. - Sljepoća navike
Vjera bez srca. Molitva bez pozornosti. Prisustvo bez predanja. Čovjek vidi put, ali ne vidi smisao. - Sljepoća opravdavanja
„Nisam ja kriv.“ „Svi to rade.“ „Što ima loše u tome?“ To je sljepoća koja bježi od istine jer istina boli. - Sljepoća raspršenosti
Mobitel u ruci, a srce u magli. Oči pune slika, ali duša bez svjetla. Čovjek vidi sve — osim sebe. - Sljepoća ponosa
Najtiši i najpodmukliji oblik. Dovoljna je jedna misao: „Ja sam bolji od drugih.“ I tama se lagano spusti na srce.
Poziv na obraćenje – izgovoriti istinu Bogu, a ne sebi
Sakrament pomirenja nije sudnica. Nije mjesto srama. Nego mjesto istine. A istina nije prijetnja — nego oslobođenje.
Bog ne traži savršene rečenice. Bog ne traži savršenu analizu. Bog traži otvorenost. Dovoljno je reći:
– „Gospodine, ja ne vidim… jer sam umoran.“
– „… jer sam tvrd.“
– „… jer sam rasut.“
– „… jer sam prestao moliti.“
– „… jer sam se uplašio života.“
– „… jer sam bježao od Tebe.“
Isus ne traži da Mu donesemo savršen život — nego dostupan život. Srce koje prestane skrivati ono što boli. Kad čovjek prizna istinu Bogu, tada Bog počinje liječiti.
Adventski čin – prvo priznanje
Danas učini jednu jednostavnu gestu: priznaj Bogu nešto što inače pokušavaš sakriti. Ne mora biti dugo. Ne mora biti detaljno. Ne mora biti savršeno. Neka bude istinito.
Može biti:
– „Gospodine, postao sam hladan.“
– „Gospodine, izgubio sam strpljenje.“
– „Gospodine, zanemario sam molitvu.“
– „Gospodine, nosim zavist.“
– „Gospodine, bojim se.“
Istina ne oslobađa zato što je lijepa. Ona oslobađa jer je stvarna.
Vid dolazi onima koji priznaju da su slijepe duše
Isus vraća vid onima koji se usuđuju priznati da ne vide. Bog ozdravlja ono što Mu čovjek pokaže. Došašće nas zato ne poziva da skrivamo svoje sljepoće, nego da ih izložimo Njegovoj milosti. Onaj koga čekamo — Novorođeni Kralj — dolazi kao svjetlo: svjetlo koje ne ponižava, nego ozdravlja. Svjetlo koje ne osuđuje tamu, nego je raspršuje.
Neka nas ovaj dan nauči: da spasenje počinje u trenutku kada prestanemo glumiti da vidimo i dopustimo da nas On povede svojim svjetlom.
