Danas postoji jedan život koji živimo pred ljudima – i drugi koji živimo pred Bogom. Jedan je javan, dotjeran, digitalno ispeglan, prepun fotografija i „sređenih“ trenutaka. Drugi je tih, skriven, često ranjen, neuredan i neizgovoren. Čovjek se navikne na tu lakoću dvostrukosti: jedan svijet na ekranu, drugi u savjesti; jedan glas pred ljudima, drugi u nutrini; jedan identitet koji se pokazuje — drugi koji se skriva.
Ali Došašće dolazi kao svjetlo koje razdvaja istinu od privida. Dolazi kao pitanje koje nitko ne može zaobići: „Živiš li dvostruko?“ Jer Bog ne spašava maske. Bog spašava osobu. Onu stvarnu, onu ranjivu, onu koja Mu se usuđuje otvoriti.
Biblijski temelj
Evanđelje nas budi iz lažne sigurnosti: „Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 3,2) Ivan Krstitelj nije profil koji „iskače“ na ekranu. Njegov glas ne nosi algoritam — nego oganj. Ne tepa, ne uljepšava, ne zamagljuje. On traži jedno: ravnu, čistu, iskrenu stazu u srcu.
Prorok Izaija dodaje: „Izdanak će izrasti iz panja Jišajeva…“ (Iz 11,1) To je Božji stil: On izrasta ondje gdje su ljudi odustali, podiže ondje gdje sve izgleda mrtvo i vraća život ondje gdje više ne vidimo mogućnost promjene.
Bog ne dolazi u dvostruko srce, nego u podijeljeno srce koje se konačno odlučilo vratiti Njemu.
Duhovna analiza – dvostrukost kao rana duše
Dvostrukost se danas lako prikriva. Zapravo — često se smatra normalnom. A ipak, dvostruki život uvijek ostavlja trag:
- Umor
Ne od posla, nego od glume. Od držanja slike koja nije istinita. - Nemir
Jer čovjek zna da živi u pukotini: pred ljudima jedno — pred Bogom drugo. - Strah
Strah da će prava slika izaći na vidjelo. Strah da će odnosi puknuti kad sve izgovorimo. Strah da će Bog biti razočaran. - Udaljenost
Dvostrukost uvijek udalji čovjeka od njegova srca. I od Boga. I od drugih.
Digitalna kultura dvostrukost dodatno pojačava: filtriramo, uljepšavamo, sakrivamo, prekrivamo… Ali srce se ne može filtrirati. Savjest se ne može sakriti. A Boga se ne može prevariti. Zato Ivan Krstitelj viče iz pustinje — pustinje naše duše: Prekini dvostruko.Vrati se istini. Poravnaj put Gospodinu.
Poziv na obraćenje – poravnati barem jednu stazu
Obraćenje ne počinje tako da sve promijenimo odjednom. To nije Božji način. Obraćenje počinje s jednom stazom. Jednom pukotinom. Jednim priznanjem. Jednim korakom u istinu.
Zato si danas možemo postaviti pitanja: Gdje moj život ima „dvije strane“? Gdje se skrivam iza slike? Gdje izgovaram polovicu istine? Gdje živim drukčije nego što molim? Gdje je moje srce postalo podijeljeno?
Ivan ne traži savršenstvo. On traži početak. Početak koji Bog može blagosloviti.
Adventski čin – jedan čin istine
Izaberi danas jedan konkretan čin koji će te vratiti u istinu: ispričaj se nekome koga si povrijedio, prekini naviku koja te udaljuje od Boga, reci Bogu ono što skrivaš godinama, prestani uljepšavati sliku o sebi i učini jedno dobro djelo za koje nitko neće znati.
To je početak poravnate staze. A na takvoj stazi — Bog dolazi brzo.
Riječ Nade
Bog ne traži savršene — nego iskrene. Ne traži bezgrješne — nego istinite. Ne traži jake — nego one koji žele početi iznova.
Zato je glas Ivana Krstitelja, koliko god djelovao tvrd, u svojoj biti — glas radosti: „Približilo se kraljevstvo!“
Bog je blizu. Spasenje je blizu. Nova mladica već izrasta iz tvoga panja. A Novorođeni Kralj, koji dolazi u noć Božića, dolazi upravo onima koji su poravnali barem jednu stazu u svome srcu. Nadu ne donosi svijet — nego Onaj koji dolazi.
